Martin Kuhar, koji je zajedno sa Stellom Fatović-Ferenčić objavio članak "Pobjede i porazi: borbe s pandemijama virusnih bolesti tijekom posljednjih stotinu godina", ističe kako je hrvatski pristup pandemiji uvelike obilježen nasljeđem Andrije Štampara.
"Upravo pritisak epidemija ukazuje na sve ono što se u nekoj zajednici i društvu čini važnim i što se uistinu vrednuje. Hrvatska je nastojala svojim specifičnim modelom sprječavanja pandemije prije svega zaštititi stanovništvo.
Dio ovog opredjeljenja zasigurno leži i u činjenici našega nasljeđa preventive, od dubrovačke karantene iz 14. stoljeća do Andrije Štampara i njegove strategije i promišljanja javnoga zdravstva iz prve polovine 20. stoljeća, na kojemu su odgajane generacije liječnika s imperativom provođenja socijalno-medicinskih mjera za očuvanje zdravlja svih stanovnika", navode u radu objavljenom početkom pandemije. A Kuhar u velikom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju pojašnjava kako danas gleda na pandemiju.
Virus će ostati, ali kakav?
"I danas, nakon pojave više varijanti, postoje različita mišljenja o budućnosti toga virusa. Neki optimistično očekuju daljnju pojavu mutacija koja bi išla u smjeru povećanja zaraznosti, ali smanjenja smrtnosti. Drugi, pak, upozoravaju da smrt od koronavirusa najčešće nastupa kada bolesnik ionako više nije zarazan, što znači da virus nije pod evolucijskim pritiskom da bude manje smrtonosan", kaže.
Neće biti kraja epidemije
Ističe i drugu važnu činjenicu – da postoji bitna razlika između epidemiološkog kraja pandemije i onog društvenog. Kao primjer navodi AIDS. "I danas traje, no koja je postala sastavni dio života i koju se može relativno dobro kontrolirati lijekovima. Isto tako, soj H1N1 koji je uzrokovao španjolsku gripu nastavio je i nakon pandemije živjeti i mijenjati se te uzrokovati bolest i smrt. Za očekivati je stoga da neće biti nikakvoga trijumfalnog proglašenja kraja pandemije, jer ona i ne mora završiti odjednom za sve zemlje, nego će doći do polagane kontrole bolesti i gubitka javnog interesa za njom", kaže.
Ne misli da ćemo virus iskorijeniti jer je do sada to čovječanstvu uspjelo jedino s velikim boginjama.
'Je li uspješnija Kina ili Europa?'
Pritom koja se zemlja koliko uspješno nosi s pandemijom ovisi o tome koga pitate.
"Ako to pitanje uputite etičaru koji zagovara utilitarizam, odnosno ocjenjuje etičnost nekog čina prema tome koliko on pridonosi smanjenju patnje i boli, tada bi vam on rekao da je Kina najuspješnija jer je spriječila veliki broj smrti svojim drakonskim mjerama. S druge strane, europske države, koje njeguju demokraciju i visoku razinu ljudskih prava, praktički su od početka odlučile 'plesati' s virusom i nijedna nije posegnula za tako radikalnim metodama", kaže i dodaje kako je ova pandemija pokazala kako bolesti nisu isključivo medicinski fenomen nego i društveni.
"Percepcija uspješnosti borbe protiv njih, određena ne samo medicinskom statistikom, već i vrijednosnim stavovima, ekonomskim datostima, religijskim učenjima i prethodnim kolektivnim iskustvima", kaže.
Sve epidemije slijede iste faze
A upravo ta prethodna iskustva, kaže pokazuju određenu zanimljivost.
"No iz povijesnih primjera moguće je iščitati i vrlo veliku sličnost ljudskih reakcija na bolest. Povjesničar medicine Charles Rosenberg ustvrdio je, primjerice, da pandemije obično slijede narativnu strukturu. Ona se tako kreće od početnog ignoriranja, preko nervoze i nerazumijevanja, pa sve do gotovo paničnih poziva na kolektivnu akciju.
U pandemiji se, nadalje, pokušava ući u trag izvoru bolesti i upire se prstom u navodno neodgovorne pojedince koji svojim slobodnijim ponašanjem daju vjetar u leđa njezinu širenju. S vremenom pandemije bivaju zaboravljene i život se vraća u normalu, a da se iz njih malo toga naučilo. Po svemu tome ova je pandemija tipična. Ipak, čini se da ima jednu specifičnost, a to je medijska popraćenost koja je bez presedana.
Medijska popraćenost bez presedana
Kada listate, primjerice, američke novine iz doba španjolske gripe, nećete vidjeti ni približnu prisutnost te bolesti u medijskom prostoru, premda je ona rezultirala smrću nešto manje od 700.000 Amerikanaca. Slično tome, kod nas ta je bolest koincidirala s turbulentnim političkim događajima na kraju Prvoga svjetskog rata koji su je posve zasjenili. Ta razlika osobito bode u oči kada se sjetimo da je španjolska gripa uzrokovala smrt 50 milijuna ljudi, prema nekim procjenama, od kojih su mnogi bili mladi odrasli ljudi", ističe
Za otpor prema cjepivima kaže kako je donekle specifičan, ali prije svega zato što kod epidemije španjolske gripe cjepivo nije postojalo sve dok ona nije postala puno blaža, no ističe kako u stavu prema onima koji odbijaju cijepljenje postoji ne samo taktički pogrešan nego i logički neispravan potez da ih se proziva iracionalnima sama zbog te oduke.
Uvijek se traže krivci
"No, kako smo već spomenuli, razdoblja pandemije traže krivce, a ti se krivci kako vrijeme odmiče mijenjaju", dodaje i kaže kako su oni prvo bili Kinezi i njihove prehrambene navike, pa onda kineski znastvenici koji su navodno kreirali virus, pa antimaskeri, pa protivnici cijepljenja...
"Još mi se promašenijom čini teza da su ljudi izmanipulirani, te da bi dostupnost pravih informacija i supresija krivih spriječili pojavu takvih vjerovanja. Ne samo da su 'prave', odnosno službene informacije dostupnije od ovih drugih, nego smatram da je stvar zapravo obrnuta: oni koji manipuliraju postoje upravo zato što za njima postoji potražnja", zaključuje.
