Navode iz pisma liječnice o kaosu u KB-u Dubrava, gdje se zbrinjava oboljele od covida-19, potvrđuje i pismo medicinske sestre iz te bolnice u kojem je "otvorila dušu i stavila emocije na papir", piše Jutarnji list.
"Ja sam medicinska sestra, odabrala sam taj poziv, tj. poziv je odabrao mene! Radim najljepši i najhumaniji posao na svijetu. Moj dan počinje već jučer, kada sam pripremila sve potrebno kako bi moja obitelj bezbrižno provela dan kad mene nema. Počinje već jučer kada kuham ručak za danas i sutra. To nije problem, to sam odabrala. Odabrala sam i supruga i biti majka.
Odabrala sam i kuhati za sutra. I tako, vozeći se prema najljepšem poslu, u želucu nervoza. Grčevite boli u trbuhu sa 30 godina. Otkucaje srca osjetim u grlu, udah nije potpun kako bi trebao biti. Ali, odabrala sam i idemo tamo. Ulaze te iste sestre koje inače piju kavu i ne rade ništa, bar tako iz dana u dan čitam po portalima. Zanima me samo tko to piše. Zašto su onda odabrali ići k nama, neradnicima i prgavim medicinskim sestrama.
Dragi ljudi, imate pravo odabrati. Odaberite onda biti kod kuće, ne opterećujte naš sustav jer postoje ljudi koji, nažalost, ne odaberu biti bolesni i odaberu našu pomoć. Ti ljudi neće nikada reći da smo neradnici, to su ljudi koji vide kako trčimo po sobama, hodnicima, nerijetko po cijeloj bolnici jer se često dogodi da dizala ne rade.
Ne odaberemo da se dizalo pokvari, ali odaberemo put kako da što prije zbrinemo pacijenta. Da se vratim na pacijente. Ne šeću uokolo jer su prikovani za razne cjevčice oko sebe. Humanosti koje ovdje nema! Humanost je netko zaboravio. Netko od nadređenih! Netko tko nikada nije kročio na naš Mars. Humaniji uvjeti su na odjelu patologije, gdje su odabrani kojima nismo mogli pomoći.
U situaciji koja nas je zadesila, a nismo je birali, najmanji problem je svemirsko odijelo, i rane koje su popratne nakon skidanja maske. Zaboravite i na fiziološke potrebe jer postoje ljudi koji ne mogu odabrati kada im se piški ili pije voda. Tu smo za njih, i tako će uvijek i biti. Nas malo, njih puno. I naglasak je na tome da je nas malo. I da nas je duplo, ne bi bilo dovoljno.
Zamislite kako je sestri koja je odabrala pomoći da mora okrenuti glavu na vapaj žene za gutljajem vode, za punom pelenom, jer eto ima prečeg posla. Jer nastavlja transfuziju da žena pokraj nje ne iskrvari. Možda odatle ona bol u želucu; ne znam, nisam je odabrala. Četiri sata traju kao četiri godine, a prolete kao četiri sekunde. Izlatimo iz kaosa, van, na zrak.
Nismo odabrali da se skidamo vani, po danu, po noći, po suncu i kiši, po vjetru, a ubrzo i snijegu. I onda, ako imate sreće, imate se gdje okupati i nešto pojesti. Ako ne, lutate po bolnici i svratite na odjel gdje nekog znate, da barem čašu vode popijete. A, vjerujte mi, žedni ste kao da niste u životu vodu vidjeli. Ubrzo ponovno ulazite pomoći odabranim ljudima. Kaos svuda oko vas. Nema reda, nema dogovora. Mlade sestre koje su došle jučer. Ne krivim njih, nisu jadne krive.
Krivim nadređene koji ne poduzimaju ništa, ne slušaju naše gunđanje, ne rade ništa da nam olakšaju. I tako prođu i dva tjedna u takvom kaosu i ludilu, a nadređeni nas tješe da su se obratili ministru i tražili neka prava.
Neka prava traže sada, a bolnica za covid smo od ožujka. Možda nam se nekad prizna i plati naš rad, ali zasad je to 5,83 kune po satu - 350 kuna za dva tjedna za svaki controloc i apaurin i ketonal, koji su nam trenutno najbolji prijatelji."
