Prošloga tjedna, s utorka na srijedu, u manje do 24 sata u Općoj bolnici u Varaždinu umrlo je čak deset pacijenata oboljelih od Covida19. Šest puta su tamošnje liječnice pogledale na sat i konstatirale vrijeme smrti: 17:30, 21:32, 4:16, 04:55, 06:20 i 07:30. I svaki put isključile respirator uz postelje preminulih. Još četvero je preminulo na drugom bolničkom odjelu, piše Jutarnji list. Bio je to rekordan broj smrti u samo jednoj noći.
Liječnice Renata Krobot i Draženka Pavličević potom su sjele za telefone kako bi odradile još jedna mučan dio posla - javiti bližnjima pokojnika da ih više nema.
'Kad krene smrt, sve ide jako brzo"
Tog dana, ispričala je dr. Pavličević za Jutarnji list, na bolnički odjel je stigla u 6.50 sati.
"To je Odjel abdominalne kirurgije, privremeno, zbog potrebe za dodatnim kapacitetom, prenamijenjen u Odjel intenzivnog liječenja covid-pacijenata. Tu su klasične bolničke sobe, pacijenti vam nisu stalno na oku kako ste navikli. A ja ne mogu ne vidjeti ih. Pa stalno zujim okolo. I svi mi, kao pčelice. Odmah vidim tko nije dobro. A, kad krene smrt, sve ide jako brzo", kaže.
U 17.15 uključio se alarm.
"Mašina puše za čovjeka, pojačavamo lijekove. Jedan po jedan otkazuju organi, frekvencija srca slabi, parametri divljaju. Reanimiramo... Sve to traje samo nekoliko sekundi", prepričava dr. Pavličević.
Ona i tehničar su se izmjenjivali na reanimaciji, ali bezuspješno. Muškarac je umro. Prvi od šestero na tom odjelu do idućeg jutra te još četvero na susjednom, infektološkom odjelu.
'Nema vremena za emocije, idemo dalje'
Na pitanje kako se osjećala u tim trenucima, dr. Pavličević kaže da se pitala što da su na mjestu preminulog bili njezin otac, majka, brat ili sestra.
"Tako se osjećate, ali nema vremena za emocije. Idemo dalje", dodaje.
Te noći životnu bitku izgubilo je i dvoje ljudi u ranim šezdesetima te muškarac u dobi od 52 godine koji je zasad najmlađa žrtva Clovida u varaždinskoj bolnici. Još dvoje preminulih bilo je godinu dana starije.
"Umiru ljudi, ali ono s čim idete doma je 'ja sam napravio sve i više od toga ne mogu'. Ipak, sad emocije nosite doma, prije ste je ostavljali tu. Ljudi umiru i umiru puno više nego inače. Tata mi uvijek ponavlja rečenicu jednog liječnika: 'Mi jesmo liječnici, ali nismo čudotvorci'. Dođete do točke kad napravite sve što ste mogli kao znalac i čovjek. I to je to. Osobno mi je najgori taj kontakt. Inače je kod nas protočno. Pacijenti dođu nakon operacije i budu tu koji dan, odlaze. Sad su pacijenti tjednima s nama", govori dr. pavličević.
Kaže da su pacijenti toliko umorni kad im nedostaje kisika da im se teško okrenuti na bok, ali da ima i onih koji se bore kao lavovi.
"Gledaju vas kao mali mišeki. I onda završe na respiratoru. Tu ste nemoćni", kaže dr. Pavličević za Jutarnji.
11.11.2020., Varazdin - Opca bolnica Varazdin. Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
'Varaždin proživljava drugi rat'
Njezina šefica, primarijus Renata Krobot, voditeljica Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, o emocijama uopće ne želi govoriti. U varaždinskoj bolnici je od 1991. i ovo je njezino drugo ratno stanje u njezinu životu. Bila je dio mobilnog kirurškog tima sa Specijalnom policijom, odradila ratni staž na Velebitu i ima status hrvatskog branitelja.
"Varaždin proživljava drugi rat. Naučila sam se nositi sa stresom. Intenzivisti rade u salama, rade puno dežurstava, danju i noću, ali na toliko veliku smrtnost nismo navikli. To je dodatni stres i problem. Ima nas tu 15 specijalista, ali troje, četvero je uvijek u izolaciji. Kolege imaju i po devet dežurstava mjesečno, što je dvostruko više nego obično", kaže prim. Krobot za Jutarnji list.
Sve su smrti teške, kaže, ali najgorima smatra one iznenadne, kad pacijenti ozdravljeni odu kući pa im se tamo stanje zakomplicira, dobiju moždani udar ili emboliju.
"Te iznenadne smrti su najgore. Kod drugih su parametri danima bili loši, pogoršavali se i najgori ishod je bio izvjestan. Mogla se obitelj pripremiti na to", ističe prim. Krobot.
11.11.2020., Varazdin - Opca bolnica Varazdin. Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
'Dođu s kuferom na kotačiće, kao na aerodrom...'
Ona je smjenu u utorak počela s dvoje umrlih pacijenata.
"Pogodi nas, jasno, ali spremni smo na to. Tu se broje mrtvi, živi i koliko još imamo respiratora. Tako danas živimo. Zaraženi covidom-19 u bolnicu, na Odjel infektologije, dođu s kuferom na kotačiće koji vuku po hodniku kao po aerodromu. Imaju sa sobom pidžame, veš, stvari za osobnu higijenu. Laptop, iPod, mobitel, punjač, hranu, ne znam što sve ne. Jedno vrijeme sve to koriste, komuniciraju s obitelji. Onda im se pogorša i više se ne mogu javljati na mobitel. Pa dođu k nama na intenzivnu, a mi tu hrpu stvari deponiramo. Čovjek premine, a mobitel i dalje zvoni. Pa nazovu nas: 'Ja sam supruga toga i toga, ne mogu ga dobiti, molim vas kako je'. I to je najteži trenutak. Kad morate reći da je on preminuo. Kad slučajno nazovu prije nego što ste ih stigli obavijestiti", opisuje situacije prim. Krobot dodajući da za nju osobno više nema drame.
Drama je, kaže, s druge strane.
"Komunikacija bolesnoga s familijom je otežana. Ne mogu se vidjeti, čuti. To su ljudske drame. Lako za nas, to nam je posao. Nemojte nas prikazati žrtvama, jer ja žrtva nisam", kazala je u razgovoru za Jutarnji list.
