Kornelije Kiš tog se sumornog jutra vukao stepenicama Ministarstva za izmišljanje propisa kao krepani lemur. Nije bio odviše star. Štoviše, tek je prevalio 40. Penjući se derutnim izdanjem, koje je čak i usred ljeta opasno vonjalo na vlagu, jedva je disao. Kiseli zadah mješavine turske kave i netom zapaljene cigarete, koji mu se širio iz usta, smetao je čak i njemu samom.
„Prokletstvo“ stenjao je Kiš. „Prokleto dizalo opet ne radi“ …“ A lijepo sam im formulirao zahtjevnicu da propisno postave temeljni formular za pristup popravku, i to u tri primjerka u nekoliko formata. Čak sam koristio onaj skupi papir koji ravnatelj odobrava samo u posebnim prilikama. Ali, naravno, prokleti privatnici ništa ne obave kako treba. Moram smisliti neki novi propis da im dignem efikasnost“, škrgutao je Kornelije napokon se popevši na svoj 8. kat ministarstva.
U sobi je sjedio sam. Ušao je i zatvorio vrata. Skinuo tamnozeleni dvoredni sako s tri gumba i uredno ga složio na vješalicu pa objesio u drveni ormar. Istu stvar radi već 17 godina. Uživa u tome.
Ljetni dan polako je davao svoj toplinski maksimum. Činovnik Kornelije sjeo je za svoj ogromni stol prekriven brdom uredno složenih hrpica papira. Otvorio je ladicu i izvadio 8 žigova. Obožavao je te žigove. Nema većeg osjećaja moći nego kad lupiš žig na 467 dokumenata i nekome omogućiš da napokon krene s projektom.
„Ali ti privatnici uvijek žele sve preko noći, ali ne može, režao je Kornelije“ Propisi su propisi, a forma forma. „Najbolje bi bilo da ih pustimo da rade što hoće, pa država bi propala za 3 dana“
Na hrpi papira koja je stajala na njegovom stolu krugovi od šalica za kavu već su se dobrano skorili. Kornelije je otvorio prozor, uglavio se malo dublje u stolicu i stavio noge na prozor tako da je vidio samo vrhove krošnji i čisto nebo.
„E pa danas mi se baš ne radi ništa i tko mi što može. Ako slučajno upadnu oni prokleti klinci iz Vladinog inspekcijskog povjerenstva, pečati su na stolu, natopljeni i spremni“.
Dok ga je misao o još jednom danu u kojem neće raditi ništa blagotvorno bacala u zen, Kornelije je u 8:47 ujutro opet zaspao čvrstim snom. Za 5 minuta je hrkao kao mladunče jazavca prilijepljeno na sisu majke.
Bila je to godina 2052. Ljeto je bilo toplije nego ikad. Asfalt se topio već od ranog jutra. Grupa mladih srednjoškolaca ušla je u Prvi hrvatski realistični muzej. Nešto što postoji samo u Hrvatskoj. Bio je to eksperimentalni projekt koji je Bruxelles odobravao godinama zbog potencijalni problema s etičnošću samih izložaka. Oni su naime bili živi. Srednjoškolci su ušli u ogromno kockasto metalno dizalo koje ih je munjevitom brzinom diglo na 43 kat. Nekima se digao želudac od brzine uspinjanja.
„Ovo što ćete sada vidjeti“, derao se iritantno voditelj ture, „je Odjel tranzicije iz socijalizma u demokraciju“.
Posjetitelji su hodali po ogromnoj staklenoj stijeni pod kojom se nalazila stara zgrada. Na vratima je pisalo „Ministarstvo za izmišljanje propisa“.
„Ovdje ćete vidjeti žive drevne primjerke državnih birokrata ili činovnika koji su dobro uhljebljeni ovu državu kočili godinama. Oni su živi, ovdje rade, svaki dan dolaze na posao, ali nisu svjesni da su muzejski primjerci i da ih sada promatrate. Staklo je dovoljno debelo i nepropusno, a oni ga uopće nisu svjesni“.
Kornelije je otvorio oči upravo u trenutku kada su posjetitelji došli do njegove sobe. Opskurnost prostorije i oronuli izgled 40-godišnjeg istrošenog birokrata šokirali su mlađariju. Kornelije je tupo gledao u hrpu papira i izvađene žigove. Nije radio baš ništa.
„Evo pogledajte“ siktao je iritantni voditelj ture u ljubičastoj haljini koje su muškarci sve češće počeli nositi od 2040., koja je proglašena godinom seksualne revolucije. „On ovako može sjediti do 8 sati dnevno i ne raditi ama-baš ništa. Samo ruča i popije 7 kava iz automata. Fascinantno, zar ne?“
Kornelije je ustao. Protegnuo se, sjeo uzeo žig i lupio ga na prvi papir sa vrha hrpe.
„Samo da sutra poprave ono dizalo, prokletnici. Inače ću im izmisliti još 12 neporeznih nameta i tri nova formulara. Pa nek' si misle!“
Srednjoškolci su nijemo gledali u posljednjeg hrvatskog birokrata.
Ništa im nije bilo jasno.
