Tresla se brda, rodio se miš, narodna je mudrost koja savršeno opisuje ovogodišnju dodjelu Porina, posljednjih mjeseci pompozno i sasvim bezrazložno najavljivanu kao moderniziranu i potpuno drugačiju od svih dosadašnjih. Takve najave trebale su potkrijepiti barem 10 godina zakašnjele promjene čiji su najvažniji segmenti bili odbacivanje diskografa kao izvornog selektora glazbene ponude i ukidanje kategorije Hita godine, vjerojatno motivirano strahom da će taj, jedini kipić koji izravno dodijeljuje publika, ponovno završiti u rukama JeleneRozge ili novopečene gošće Lisinskog, raspjevane starlete NivesCelzijus.
Na žalost, pritom su zaboravili modernizirati i biračko tijelo, još uvijek dobrim dijelom sačinjeno od onih koji već odavno ne prate što se stvarno događa na hrvatskoj glazbenoj sceni. To je ujedno i jedini način da pokušamo objasniti kako je moguće da baš nitko od njih nije primijetio čitav niz fantastičnih mladih izvođača poput NineRomić, Punčki, IreneŽilić, Kiše metaka, Mašinka i drugih koji redovno pune klubove, no Porinovski „znalci“ vjerojatno ih nisu ni primijetili jer svoje albume najčešće objavljuju „do it yourself“ principima.
Tako se, primjerice, „Stablo“ Nine Romić našlo u društvu svjetskih veličina poput Alt-J, Aphex Twin i ostalih nominiranih za Europski nezavisni album godine, nagradu IMPALA., dok u vlastitom „dvorištu“ nije ušlo ni u jednu kategoriju.
Posebna počast odana je „Dnevniku jedne ljubavi“, remek-djelu JosipeLisac i pokojnog KarlaMetikoša, ali moramo se zapitati kakav bi tretman imala ta ploča da je kojim slučajem snimljena prošle godine.
Uvrštavanje riječke petorke Jonathan, jedinog „diy“ benda koji se našao u društvu „odabranih“ u splitskoj Spaladium Areni, među kandidate za najboljeg novog izvođača nagovijestila je da i za Porin dolaze neki bolji dani, no sve iluzije srušene su, kada je umjesto njih i sinjske grupe M.O.R.T., pobijedila skoro pa sasvim anonimna zagrebačka power-pop skupina Bang Bang, javnosti predstavljena samo sa slabašnim pjesmuljkom „Nešto me pogodilo“.
Jonathani su prošloga tjedna napunili Veliki pogon zagrebačke Tvornice, sinjski blues-punk kvartet svakog vikenda svira diljem regije, no nadležni po svemu sudeći žive u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojem su upravo Bang Bang budućnost hrvatske glazbe.
Album godine je „Čiribu čiriba“ koji u svakom slučaju predstavlja povratak u formu Psihomodo popa iako sumnjam da bi ga i sam DavorGobac stavio pri vrh diskografije svog benda, a teško se oteti i dojmu da kategorija najbolje vokalne izvedbe postoji samo zbog Massima. Kod žena istom se okitila SaraRenar, čija je pobjeda nad uobičajenim dobitnicama NinomBadrić i Ivanom Kindl predstavljala možda i jedino ugodno iznenađenje jučerašnje dodjele.
Nije lako objasniti skoro pa Beatlesovsku dominaciju Vatre i „Tanga“ radijskim eterom, ali s obzirom da je u pitanju zaista dobra stvar, teorije zavjere ostavit ćemo po strani i iskreno čestitati ekipi IvanaDečaka na priznanju za pjesmu godine.
„Mamut“, jedno od najboljih izdanja veličanstvene karijere DamiraUrbana, moralo se zadovoljiti nagradom za alternativni album premda njegove prekrasne balade s alternativom nemaju baš nikakve veze. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, nikakvim prigovorima nema mjesta samo kod Porina za pop album koji je, potpuno zasluženo, osvojio „A što ak' ja“ Detoura.
Što se samog show programa tiče, tu se pak činilo kako nas organizatori pokušavaju uvjeriti da živimo u zemlji u kojoj ne postoje lakonotni horori zabavnjaka pošto su se na pozornici Spaladiuma izmjenjivali, u nedostatku bolje riječi, urbani glazbenici i tradicionalisti klapskog usmjerenja. Tome u prilog ide i vizualno impresivna pozornica i scenografija zahvaljujući kojoj smo se, po formi ako već ne po sadržaju, barem malo približili sličnim manifestacijama u Engleskoj ili Americi. Razni Magazini, Severine i njima slični ionako već godinama ignoriraju ovu dodjelu svjesni da bi struka njihov rad najradije pokušala zaboraviti.
