Analize uzroka i posljedica rezultata posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj prepustit ću demografima, ekonomistima, politolozima i sociolozima. Kao povjesničar iskoristit ću (i) ovu priliku za usporedbu dvije državotvorne i društvenotvorne priče koje su se događale na istom teritoriju i s istim sudionicima, ali s vremenskim razmakom od pedeset godina.
Dakle, evo dosadne, ali znakovite statistike. Hrvatska je u trenutku proglašenja neovisnosti 1991. imala 4.784.265 stanovnika. S obzirom na to da ih prema nedavno provedenom popisu stanovništva danas ima 3.888.529 ispada da je u trideset godina izgubila njih 895.736, tj. oko 20%. Različiti su procesi utjecali na toliki gubitak, od svojevoljnih i prisilnih odlazaka hrvatskih Srba do ekonomski i društveno-politički motiviranih odlazaka hrvatskih Hrvata. Iako je rat iz 1990-ih imao velikog učinka na sve što se tih i nadolazećih godina događalo u Hrvatskoj isticanje rata kao ključnog faktora demografske i ekonomske katastrofe samo je uspješno nametnut (i općeprihvaćen) spin neuspješnih i nesposobnih hrvatskih političkih elita.
Zbog priče koja slijedi nakon ove važno je napomenuti da je rat koji nazivamo Domovinskim, ako se u obzir uzmu borbena djelovanja, trajao otprilike godinu dana. Prema nekim istraživanjima u ratu je poginulo oko 20 tisuća, što Hrvata što Srba, odnosno 0,42% ukupnog stanovništva. Bez krova nad glavom, tj. u svojstvu prognanika i izbjeglica se tijekom rata našlo između 500 i 700 tisuća ljudi, odnosno između 10 i 15% (prijeratnog) stanovništva. Osim ljudskih, Hrvatsku su tijekom rata zadesili i veliki materijalni gubici bilo da je riječ o uništenim i oštećenim privrednim objektima ili miniranom, i time neupotrebljivom, poljoprivrednom zemljištu.
Naravno, važno je spomenuti da brojna poduzeća u mjestima koja su se nalazila u blizini ratišta nisu prestala s radom zbog štete uzrokovane ratom nego zbog pretvorbe društvene imovine u privatno vlasništvo politički podobnih pojedinaca. Nažalost, i nakon što je rat završen demografski su trendovi nastavljeni s negativnim predznakom pa u Hrvatskoj 2021. živi 550 tisuća građana manje nego što ih je živjelo šest godina nakon završetka rata (2001.).
Bravar i doktor znanosti
A sad slična priča, ali s ipak bitno drugačijim brojkama. U Jugoslaviji je tijekom četverogodišnjeg Drugog svjetskog rata izginulo nešto više od milijun stanovnika. To je oko 6% od 16 milijuna koliko ih je u toj zemlji živjelo uoči rata. Na kraju rata u statusu beskućnika (prognanika, izbjeglica) nalazilo se njih oko 3,5 milijuna, tj. više od 20% stanovništva. Uz ljudske gubitke, oni materijalne prirode bili su jednako katastrofalni. Da spomenem samo neke: u ratu je uništeno dvije trećine industrijskih postrojenja, 60% prometnica, većina željezničkih pruga i željezničkih mostova, 20% stanova i kuća, 50% stočnog fonda, 38% vinograda i 25% voćnjaka.
Svemu navedenom treba dodati i činjenicu da su upravljanje tako razorenom zemljom nakon rata većinom preuzele osobe bez adekvatnog obrazovanja i upravljačkog iskustva. Upravo u tom mi smislu na pamet pada jedna, više simbolički, zanimljiva usporedba. Neprikosnoveni politički autoritet na čelu nove Jugoslavije nakon 1945. bio je bravar, a na čelu nove Hrvatske nakon 1991. doktor znanosti. Našavši se uz sve domaće neprilike i bez ijednog iskrenog inozemnog političkog i ekonomskog saveznika optimističan pogled na jugoslavensku budućnost doimao se prvih godina nakon rata potpuno iracionalno.
Pa ipak, razvoj događaja demantirat će sve skeptike. Za razliku od Hrvatske koja se od 1991. do 2021. smanjila za 20% Jugoslavija se u trideset godina nakon rata povećala za 40%, odnosno sa 16 milijuna na 23 milijuna stanovnika. Jedan od ključnih razloga tomu bio je ekonomski razvoj i konstantno poboljšanje životnog standarda jugoslavenskih građana. Iz godine u godinu otvarani su deseci tisuća radnih mjesta i građeni deseci tisuća stanova koje su radnici dobivali na korištenje. Ne samo što je postotak nepismenih s 30% na kraju 1940-ih smanjen na manje od 10% početkom 1980-ih, nego je već sredinom 1960-ih Jugoslavija po udjelu studenata u ukupnom broju stanovnika zauzimala treće mjesto u svijetu, odmah iza SAD i SSSR-a.
'Naša je i bit će onakva kakvu želimo'
Svakako nije nebitno spomenuti niti to da se Jugoslavija kao siromašna, ratom devastirana i međunarodno izolirana država ubrzo uspjela nametnuti kao nezaobilazan akter u svjetskim političkim procesima, a za što su najzaslužniji bili upravo političari koji su ju vodili. Pa ipak, uz navedene pozitivne svi oni negativni primjeri iz njezinog nekoliko desetljeća dugog postojanja, koji će za posljedicu imati vrlo buran i traumatičan raspad, u konačnici moraju biti uzeti u obzir kada se donosi sud o Jugoslaviji kao (ne)uspješnoj državi.
Iz tog razloga ni lošu demografsku sliku ili napuštanje zemlje ne treba uzimati kao nepobitan dokaz o Hrvatskoj kao neuspješnoj državi. Za taj bi sud ipak trebalo uzeti u obzir i neke druge činjenice. Naravno, uz one koje ukazuju na uspjeh, i one poput konstantne tridesetogodišnje pljačke Hrvatske od strane hrvatskih političara, sporosti i nedosljednosti funkcioniranja pravne države i javne uprave, ili nesposobnosti hrvatskih upravljačkih elita da osmisle dugoročne strategije razvoja kojima bi počeli barem sustizati one države koje su Hrvatskoj prije trideset godina gledale u leđa.
"Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo", uzviknuo je na glavnom zagrebačkom trgu hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prije točno trideset godina. Možda je Hrvatska doista onakva kakvu su je on i njegovi stranački drugovi (sebi) tada poželjeli.
Moju Hrvatsku ja sam tada zamišljao bitno drukčijom od ovakve kakva je ona danas. Za početak, u svakom pogledu pravednijom i uspješnijom od države u kojoj sam do tada živio.
