Koliko su prazna odličja kojima se kiti dragovoljce Domovinskog rata, a zatim ih zaboravlja, možda najbolje govori primjer Alenka Barača. Iz Novog lista prenosimo "Trafiku" Predraga Lucića, u kojoj autor piše o njegovom slučaju:
Slučaj je htio da otvoreno pismo prof. Mate Nikolića predsjedniku države o Alenku Baraču, ponosu Hrvatske, bude objavljeno baš u jučerašnjem broju Novoga lista, čijom je prvom stranicom dominirao naslov "Bijeda tjera Hrvate na krađu hrane". Alenko Barač, ponos Hrvatske, itekako dobro zna što je bijeda: u njoj živi otkako se iz rata vratio u svoj Split, s namjerom da nastavi raditi u tvornici Jugoplastika i da od toga što zaradi plaća svoje životne potrebe, uključujući i nekakav podstanarski stančić. U Splitu su Alenku Baraču, ponosu Hrvatske, objasnili da više ništa nije kao što je bilo one 1991. kad je otišao u rat: tvornica Jugoplastika je uspješno pretvorena u Diokom i još uspješnije gurnuta u propast, tako da za njega više nije bilo posla, ni tamo ni bilo gdje drugdje. Ni posla ni novca da plaća podstanarstvo.
Alenko Barač, ponos Hrvatske, godinama je spavao u jednom kajiću, prehranjujući se pedočama koje bi izronio. Sve dok nije uselio u derutnu kamp-kućicu, koju mu je poklonio prijatelj, gdje i sada živi bez zahoda, struje i vode. Voda će u favelašku nastambu Alenka Barača, ponosa Hrvatske, stići čim padne prva kiša: procurit će kroz natruli krov, kao i uvijek kad se otvori nebo. Za razliku od onoga što Alenku Baraču, ponosu Hrvatske, nikako ne stiže...
U posljednjih petnaest godina Alenko Barač, ponos Hrvatske, poslao je bezbroj dopisa ministricama i ministrima, ravnateljima uprava za pravne poslove, županima i načelnicima ureda za obranu, Kosoricama, Ivićima, Sanaderima, svima s istom molbom: da mu pomognu da riješi svoj stambeni problem, pa da se iz kajića u kojemu je spavao ili iz osam kvadrata kamp-kućice preseli u skroman stančić, sa zahodom, strujom i vodom iz špine umjesto s krova.
O molbe Alenka Barača, ponosa Hrvatske, oglušili su se svi kojima je pisao, pa tako i ona, u svakoj prigodi uplakana, dugogodišnja ministrica branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti. Kod nje se, eto, nije našlo suza ni da ovlaži poštansku marku, pa da je nalijepi na kuvertu s bilo kakvim odgovorom Alenku Baraču, ponosu Hrvatske, jednom od stvarnih dragovoljaca Domovinskog rata čije je istinsko postojanje zaturila negdje u onom polumilijunskom registru branitelja, među imenima onih koji se ni 1991. ni 1995. nisu našli tamo gdje se nalazio čovjek koji joj je uzalud pisao, ali koji su se zato snašli onako kako se on nije želio snalaziti.
Kad nekome Hrvatska nije samoposluga
Neshvatljiv je taj Alenko Barač, ponos Hrvatske, svim državnim činovnicima kojima je slao svoje molbe, jer nikada nije pikirao na stan u kojem žive drugi ljudi, jer svoje zasluge nije htio naplaćivati tuđom nesrećom, jer je ostao do te mjere neprilagođen vladajućim grabežnim navadama da nije prisvojio čak ni onih 50 tisuća kuna što ih je našao u torbi ispred Caritasove menze, nego ih je vratio vlasniku. I zbog te je geste zaradio priznanje "Ponos Hrvatske", prijem kod Stipe Mesića na Pantovčaku, ptičicu i slikanje, pa potom cjelonoćno tumaranje po zagrebačkom autobusnom kolodvoru, jer novca za prenoćište, naravno, nije bilo, pa povratak u Split, u raspadajuću kamp-kućicu u kojoj Alenko Barač, ponos Hrvatske, i dalje živi.
Živi u bijedi koju nosi kao što se nosi čist obraz koji mu ne dopušta ni pomisao na krađu po samoposlugama. I živi ponosan što mu Hrvatska nije samoposluga, kao onima kojima je uzalud pisao.
Posljednje pismo poslano je Ivi Josipoviću. Pismo otvoreno kao vrata kamp-kućice.
Vezani članci:
arti-201105170016006 arti-201101290156006
