Međudržavni odnosi Hrvatske i Srbije gotovo su posve zamrli. Bilateralnih susreta na najvišoj razini nije bilo još od veljače 2018. godine kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić bio u službenom posjetu Zagrebu. Izjavama su tada dominirali pomirljivi tonovi i okrenutost ka budućnosti. No, otad naovamo retorika je zaoštrena i gotovo da ičega drugog, osim prozivki i prepucavanja, između Beograda i Zagreba i nema. Vučić već neko vrijeme tvrdi da se u hrvatskim medijima vodi kampanja protiv njega i Srbije obrazlažući to bez posebnog temelja da Hrvatsku muči to što je Srbija ekonomski sustiže i što će je, po njegovim riječima, uskoro prestići po iznosu BDP-a.
Nakon 25 godina potrebna je nova normalizacija
Nacionalistička srpska retorika, podgrijana i novim projektom 'srpski svet' više se reflektira na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, nego u Hrvatskoj. U kontekstu turbulentnih odnosa u regiji, odnos Hrvatske i Srbije doima se marginalnim, svedenim na povremenu nacionalističku retoričku paljbu. Ukratko, odnos dviju država ne može se nazvati ni naročito konfliktnim, ali ni normalnim.
A ove godine obilježava se i 25. godišnjica potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između tada još SR Jugoslavije i Republike Hrvatske. Tim povodom zagrebački Forum za vanjsku politiku i beogradski Centar za spoljnu politiku (CSP) organizirali su konferenciju u Zagrebu na kojoj je konstatirano da su odnosi u tom poratnom razdoblju bili puni spona i padova. Dejan Jović, predsjednik Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku kazao je za Net.hr kako je razočaravajuće što niti nakon 25 godina neke stvari iz tog sporazuma još nisu ostvarene.
“Obje strane su jedna drugoj obećale da će raditi na, primjerice, socijalnim pitanjima uključujući mirovinska i statusna prava koja proizlaze iz radnog odnosa, jer još postoje problemi oko priznavanja tih prava, I dalje nije riješeno pitanje nestalih osoba, definiranja granice oko vukovarske Ade, zatim status manjina… Tu je i problem nastao hrvatskim priznanjem Kosova jer su obje zemlje Sporazumom o normalizaciji jedna drugoj priznale teritorijalni integritet, odnosno granice kakve su tada bile, a Hrvatska je priznavanjem Kosova izašla izvan toga okvira", naveo je Jović.
Različite vanjskopolitičke pozicije i prioriteti
Kazao je i kada su odnosi dviju država u proteklih 25 godina bili najbolji.
"Na primjer, u vrijeme Sanaderove i Koštuničine vlade, dakle dvije desne vlade ili u vrijeme dvojice predsjednika koji nisu bili s desnice – Ive Josipovića i Borisa Tadića. To su bila dva možda najbolja razdoblja kada se pokazalo da odnosi dosta ovise o ličnostima koji vode države. Mislim da je dolaskom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije 2012. godine, odnos koji su imali Josipović i Tadić skoro posve zaustavljen. No, ima i nekih sistemskih razloga loših odnosa. Recimo, jedna i druga država su ušle u spor pred međunarodnim sudom tužeći jedna drugu za genocid. To sigurno nije bilo korisno jer je s tim tužbama zaustavljen proces ispričavanja zbog postupaka iz prošlosti. Ne možete se ispričavati ako će to biti korišteno protiv vas na sudu“, smatra Jović.
Hrvatska i Srbija, kaže, danas imaju vrlo različite međunarodne pozicije, a time i različite vanjskopolitičke prioritete.
"Nijednoj od njih odnosi s ovom drugom nisu prioritet. Otkako je Hrvatska ušla u EU, vanjska politika je skoro potpuno fokusirana na daljnju integraciju u euroatlantske institucije poput eurozone i Schengen. S druge strane, u srpskoj vanjskoj politici od 2007. se vodi politika vojne neutralnosti, a od 2009. politika 'četiri stuba' koju su formirali Vuk Jeremić i Boris Tadić, a nastavila ju je i Vučićeva vlada. Od ta četiri stuba EU je samo jedan od prioriteta. Ostala tri su Kina, Rusija i SAD. Stoga je Srbija manje zainteresirana za bilateralne odnose s Hrvatskom. U regiji se koncentrirala na 'Otvoreni Balkan', što se prije zvalo 'mini Schengen', tako da su joj odnosi s Bošnjacima i Albancima mnogo važniji nego onaj sa Zagrebom", ističe Jović.
Dejan Jović, predsjednik Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku
'Hrvatska i Srbija nisu prioritet jedna drugoj'
Na spomenutoj konferenciji, kaže, jedan od zaključaka je bio da upravo činjenica što Hrvatska i Srbija nisu prioritet jedna drugoj može biti i korisna i štetna.
"Ako hoćete zaoštravati odnose, onda to možete baš zato jer vam druga strana nije važna. Primjerice, Srbija već više od godinu dana nema veleposlanika u Zagrebu, ima samo otpravnika poslova. A i susret dvojice predsjednika bio je u veljači 2018. kad je Vučić došao u Zagreb. Teško je zamisliti susret Zorana Milanovića i Vučića u bilo kakvom bilateralnom formatu. S druge strane, možete, ako želite, taj moment u kojem jedni drugima više niste prioritet iskoristiti pozitivno pa da u miru i tišini pokušate riješiti barem neka od ovih konkretnih pitanja koja nisu riješena", smatra Jović.
Također kaže kako se u sjeni loših političkih odnosa ipak dobro odvijaju oni ekonomski i kulturni.
"Koliko god čitate u medijima tu političku retoriku, i imate dojam da su dvije zemlje na rubu konflikta, ne vidim u samom i jednom i drugom društvu da je većina ljudi involvirana u te konfrontacije. Društva u Srbiji i Hrvatskoj po tom pitanju su mnogo smirenija od visoke politike" , kaže.
'Srpski političari misle da u Hrvatskoj više nema 'dobrih' Srba'
Što se tiče famoznog projekta 'srpski svet', Jović u tome ne vidi neku posebnu prijetnju Hrvatskoj.
"Koliko pratim srpsku politiku, mislim da srpski političari smatraju da u Hrvatskoj više nema Srba i da Srbi koji su ostali nisu dovoljno dobri Srbi po toj nacionalističkoj matrici. I da se na njih ne računa ni na koji način. Osim toga, mislim da Milorad Pupovac i SDSS svojim djelovanjem pokazuju visok stupanj samostalnosti, možda čak veći nego ikad ranije u odnosu na Beograd. Nije slučajno da je u nazivu stranke pojam 'samostalna' na prvom mjestu. Za samu Hrvatsku u tom projektu 'srpski svet' ne vidim nikakve posljedice po Hrvatsku. To je jedan etnički, etnonacionalistički projekt ili bolje reći ideja koja nije korisna jer otvara pitanje granica. Ali, sličnih stvari imate i u Mađarskoj, gdje govore o 'mađarskom etničkom prostoru' pa čak, u krajnjoj liniji, i u Hrvatskoj kad se govori o Hrvatima u Bosni i Hercegovini ", zaključio je Jović.
