Čim je Hrvatska nogometna reprezentacija spektakularnom pobjedom nad Brazilom osigurala ulazak među četiri najbolje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, Andrej Plenković i njegovi ministri požurili su se ukrcati u pobjednički vlak. Već sutradan smo od premijera čuli da je ovo „godina isporuke koju ćemo dugo pamtiti“, u kojoj su nam on i njegova vlada dali Pelješki most, LNG terminal, ulazak u eurozonu i Schengen. I to nije sve, pobjednički mentalitet i čvrst karakter Plenkovićeve političke reprezentacije iskazan je i u ovoj krizi bez presedana, u kojoj su nam upravo oni omogućili da mirno preživimo jesen i zimu. A još kad znamo da je „Dube donijela još 700 milijuna eura da nam se nađe pred Božić“, našoj sreći ne zna se kraj.
Premda su Pelješki most, ulazak u eurozonu i Schenhen generacijski projekti, u čijoj su realizaciji sudjelovale i ranije vlade, Plenković je, očekivano, sve zasluge pripisao sebi i svojoj vladi i sad želi da mu se svi divimo i ponizno zahvaljujemo. A tko na to nije spreman, nije ni bitan.
Premda ni inače ne podnosi kritiku, u kojoj mjeri premijer više uopće nije spreman na propitivanje rezultata svoje ekipe sjajno se vidjelo u ponedjeljak tijekom intervjua HRT-u, večer uoči nogometnog sraza s Argentinom, dok je navijačka groznica bila na samom vrhuncu. Svi pokušaji novinara Branka Nađvinskog da premijerov promotivni monolog pretvori u suvisao intervju završili su iza aut-linije.
Kad se premijer krenuo hvaliti kako će nove europske milijarde uložiti u obrazovanje i mlade, Nađvinski je primijetio da ulažemo u mlade koji onda prelagano iseljavaju u Europu i da će ulaskom u šengenski prostor iseljavati još brže i lakše. No, premijer na to nije ni trznuo obrvom nego je krenuo nadugo i naširoko objašnjavati koliko će ulazak u Schengen i Pelješki most koristiti našem turizmu i prometu roba te koliko nam je to reputacijski korisno „jer nema nijedne zemlje koja je isti dan ušla u europodručje i šengenski prostor“. To što je Šengenski sporazum suspendiran u nizu zemalja, nije ni vrijedno spomena.
Uzalud je novinar pitao...
Isti scenarij ponovio se kod baš svakog pitanja i odgovora, a vrhunac „intervjua“ bio je kad je Nađvinski pitao Plenkovića što možemo očekivati u 2023. godini budući da se očekuje drastično smanjenje gospodarskog rasta na ispod jedan posto i pogoršanje ekonomske i energetske krize izazvane ratom u Ukrajini. Premijer je odmah oštro startao: „Ajmo se malo vratiti na ovu 2022. godinu prije nego što krenemo u 2023. Mislim da je važno da spomenemo sve ono što smo napravili u krizi bez presedana.“ I onda je krenuo promotivni monolog o uspjesima njegove vlade od 2020. godine do danas.
Zamagljivanje surove stvarnosti
Rekordnu 2019. godinu smijenila je godina isporuke 2022., a da se u životima većine hrvatskih građana ništa bitnog nije promijenilo nabolje, štoviše energetska kriza i inflacija samo su dodatno istaknuli sve kronične hrvatske probleme, a siromaštvo se širi zemljom poput epidemije. Plenković i ministri godinu završavaju medijskom kampanjom bez presedana, u kojoj nema ama baš nimalo prostora za loše vijesti ili drugarsku samokritiku pa se čini kako se spremaju za izvanredne parlamentarne izbore.
Jer, kako drukčije objasniti toliko inzistiranje na pokušaju da se godina na izmaku prikaže godinom nevjerojatnih, povijesnih uspjeha Plenkovićeve vlade, a da s druge strane životni standard tone na dno mora, dok ključnih reformi nema baš kao što treću godinu zaredom nema ni obnove Zagreba i Banije nakon potresa. Mogu li se vanjskopolitičkim uspjesima zamagliti svi neriješeni hrvatski unutarnji problemi? Ne mogu, ali Plenkoviću i ekipi na domaćem terenu silno nedostaje dobrih vijesti pa nema sumnje kako će do kraja kao nevjerojatan uspjeh isticati dovršetak euroatlantskih integracija u svome mandatu.
A koga uopće više fascinira potpuna integracija u EU kad se birokracija i te zajednice država utapa u korupciji i nepotizmu, suzbija slobodu govora, a sumanuto zaduživanje budućih generacija ističe kao primjer „međugeneracijske solidarnosti“?!
Koliko ulazak u europodručje i šengenski prostor, pa čak i izgradnja Pelješkog mosta, znači nekom tko još uvijek u Petrinji ili Glini živi u kontejneru, u uvjetima nedostojnima čovjeka ili nekom tko u Zagrebu ili Osijeku čeka red pred pučkom kuhinjom? Što to znači čistačici ili prosvjetaru na zamjeni koji pred Božić dobiju otkaz kako ne bi dobili božićnicu, pa ih se ponovno zaposli od Nove godine? Ili invalidima bez asistenata i umirovljenicima s 1500 kuna mirovine? Ti ljudi nemaju ni za autobusnu ili tramvajsku kartu, a kamoli za put do Dubrovnika ili Frankfurta, a prelazak na euro mogao bi im donijeti pad u ponor siromaštva iz kojeg se nikad neće moći izvući.
U godini isporuke pobjednika Plenkovića mjesta za tranzicijske gubitnike ni pred stadionom nema.
