"Ako ima jedna tema oko koje mislim da može i mora bolje, onda je to obnova, to mora ići brže", rekao je Plenković početkom tjedna u kojem se rastajemo od stare godine i tako nakon dugo vremena pokazao da ne misli da je sve što radi njegova Vlada ispalo savršeno. Nije bilo ovaj put njegovog čuvenog "No way" kojim voli otpiliti one koje iskažu sumnju u briljantnost svih poteza njegove Vlade, ali nije bilo niti osobite konkretnosti je li netko nešto odgovoran zato jer nije išlo brže. "Zadaća je Vlade i svih resora da intenzivira proces obnove", a onda je još poučno dodao da je potres bio tako jak i velik da će proces trajati godinama.
Jasno je da on svog žilavog ministra, prvoodgovornog u liniji odgovornih za brzinu obnove, Darka Horvata, ne misli ni pipnuti. Šef Fonda, Damir Vanđelić, koji je stalno otvoreno upozoravao na kočnice i probleme iz Horvatova ministarstva pobjegao je glavom bez obzira, pa je sada odnos Fonda i Ministarstva ostao prekriven velom blažene tišine. Plenković će održati za kraj godine i paradno okupljanje Stožera u Petrinji, kada će "iznijeti sve što je do sada napravljeno" i zaključiti tako svoju političku godinu.
Odluka da ode u Petrinju: čista petica. Ali, već unaprijed se da zaključiti da će to biti prije svega promotivna, ceremonijalna sjednica, a ne konkretan radni sastanak za rezimiranje što je doista napravljeno, a što nije – i tko je za to odgovoran.
Tek tračak ljudskosti kod premijera kad kaže da bi se ipak moglo bolje.
Koliko god je HDZ rastao po svim istraživanjima javnog mnijenja tijekom 2021. godine, ili se stabilizirao i odmicao od – daleko, daleko – drugih i trećih (SDP i Možemo), toliko je lider HDZ-a, Andrej Plenković, tonuo u osobnim mjerenjima popularnosti. Uvijek ga debelo premašuje nepredvidljiva zvijer s Pantovčaka, Zoran Milanović, ali prosinac je dočekao (prema Crobarometru) s cijelom skalom boljih ispred sebe: uz Milanovića bolji dojam je na građane ostavljao Tomislav Tomašević, ali i Božo Petrov te – iznenađenje za kraj godine – čak i Ivan Penava.
Mora da je bolno gledati te grafove...
Plenković je bio i ostao prilično nepopularan među građanima, a, po svemu sudeći, nastavlja mu se i trend poljuljane popularnosti među članovima i biračima HDZ-a. Naravno da sve to skupa nema veze jer se glasači i članovi HDZ-a uvijek poredaju kao po špagici i glasaju onako kako zada vrh stranke, ali sigurno to boli na ljudskoj razini.
Plenković mora da kipi svaki mjesec kada iznova glede te lijepe televizijske grafikone, kad vidi kako je HDZ otprašio daleko od oporbe kao stranka, neovisno o svim presudama, pa i ovoj povijesnoj, objavljenoj u ovoj godini na izmaku, kada je HDZ osuđen kao stranka za korupciju i kriminal, a on osobno nikako da prodre do srca građana, do toga da ga vole, da im bude zabavan ili simpatičan ili onaj kojem će s radošću povjeriti vođenje države.
I prošlu godinu premijera su obilježili procesi redovne obrane časti i ugleda njegovih ministara u procesima opoziva koje bi pokretala oporba i da, zahvaljujući sigurnoj većini – uvijek bi bili obranjeni, no uvijek bi ostali prilično izruinirani, i oni i premijer, jer način na koji ih je branio nije imao nikakve veze s argumentiranim obrazlaganjem širokoj javnosti zašto je netko od "njegovih" ministara tako dobar, nego je u pravilu to bila čista demonstracija bahatosti. Godine 2021. bili su službeno na tapeti saborske oporbe Vili Beroš i Zdravko Marić, a oko obnove je bila interpelacija, pa se s mnogo žući govorilo i o dometima ministra Darka Horvata.
Tradicionalno je na udaru kritike bio i ministar gospodarstva Tomislav Ćorić, ali potkraj godine – nakon otvaranja fajta Milanović-Banožić – ministar obrane Mario Banožić. A kako je izgledala obrana premijera Plenkovića? "Ta će inicijativa završiti kao prethodnih jedanaest", rekao je uoči oporbene akcije za opoziv Vilija Beroša. I tada je trljao oporbi nos izbornim rezultatima, ili reminiscencijama iz prošlosti ("Za razliku od nas, vi niste napravili ništa." I sl.) više nego što je govorio o Beroševim ministarskim kvalitetama. Beroš, političar koji je 2020. bio po popularnosti prava zvijezda, u međuvremenu je potonuo do razine Plenkovićeva nespretnog potrčka – kojem će on, i samo on, odrediti vijek trajanja.
Kada je u lipnju oporba tražila njegov opoziv, a Plenković je odbacio u "No way" maniri, redale su se spekulacije da će se on ipak sigurno riješiti tako lošeg ministra zdravstva, ali – onda kada on to bude htio. No, Beroš je preživio sve, i evo ga, ulazimo i u 2022. s ministrom zdravstva Berošem, nesigurnim i minimalno prisutnim u medijima, ali uz potpuno jasno određenje da je za sve što je Vlada poduzimala oko koronakrize u 2021. ipak bilo uz Plenkovićev blagoslov.
Dva stožera i razjedinjena oporba
Plenković se lako provukao i kroz propitivanja je li model rada Stožera onakav kakav bi trebao biti u ozbiljnim parlamentarnim demokracijama. U 2021. godinu smo ušli s dva stožera civilne zaštite, jedan je bio ovaj za koronavirus, a drugi za potrese, iako nije jasno je li to sve skupa bilo baš po zakonu. U Stožeru za koronavirus su gospodarili i još uvijek gospodare Božinović i Beroš, a u stožeru broj 2 zagospodarili su Tomislav Medved i Boris Milošević, ali ni do kraja godine ni jedan niti drugi stožer ne mogu se pohvaliti transparentnošću rada i posve jasnom "širom slikom".
U prvom dijelu godine i lijeva i desna opozicija je bila sklona modelu da se odluke koje se tiču izvanrednog stanja donose u Saboru dvotrećinskom većinom, ali je do kraja godine borbu preuzela desnica koja se u međuvremenu splela s prosvjednicima protiv covid potvrda, ali i prosvjednicima protiv cjepiva i maski – pa se lijeva oporba povukla. Kraj godine je tako obilježila Mostova inicijativa skupljanja potpisa za referendum koji traži da se prekine "stožerokracija", i tvrdnje da je skupljeno dovoljno potpisa. Plenković je na to uzvratio da će mijenjati zakon o referendumu, a cijelu akciju Mosta odbacuje kao populističku akciju onih kojima je više stalo do "slikanja u medijima" nego do zdravlja nacije.
No, kad se podvuče crta, može zadovoljno trljati ruke. Ne samo da se oko koronakrize razjedinila lijeva i desna oporba, i u lijevoj i u desnoj oporbi bilo je od početka godine do danas toliko lomova i razjedinjavanja i svađa i podmetanja – da kraj godine 2021. hrvatska politička scena dočekuje s mnoštvom različitih oporbenih grupacija koje se još uvijek dosta iscrpljuju na međusobno cipelarenje – te zaborave na "zajedničkog" vanjskog neprijatelja, HDZ i Andreja Plenkovića, odnosno, u svoj toj kakofoniji teško je razaznati što je ozbiljna kritika, a što reda radi reakcija dva-tri dana nakon upozorenja iz medija.
Naravno da u parlamentarnoj demokraciji nitko ne priželjkuje monolitnu oporbu u kojoj se i lijevi i desni i liberali i etatisti ili konzervativci isprepletu do neprepoznatljivosti, no, činjenica je da se iz redova oporbe jedva prepoznaje nekoliko jačih liderica i lidera koji bi mogli zahvatiti širinu "premijera iz sjene". Pa onda ostaje i neduhovitom i bahatom političaru Plenkovićeva kalibra dovoljno prostora da dominira.
Pomoć junaka s Pantovčaka
Posebno mu je u tom učvršćivanju pozicije "da nije tako loš" ili "moglo bi i gore" u 2021. godini ustrajno pomagao junak s Pantovčaka. Udarao je Zoran Milanović sasvim ispravno u probleme oko pravosuđa ili nezavisnosti institucija, pa i oko neučinkovitosti ministra obrane, ali napravio je toliko štete – posebno zbog izostanka osjećaja za bitno, zbog bizarnog uplitanja u budućnost BiH, zbog izostanka empatije, huškanja po društvenim mrežama itd. – da je pomogao Andreju Plenkoviću da se počne doimati kao mnogo stabilniji i pristojniji političar.
Sasvim jasno da za rang državnika pristojnost i vještina komuniciranja nije presudna kvaliteta, ali nesumnjivo pomaže u cjelokupnom dojmu. Pa dok Milanović udara po Plenkoviću i skuplja bodove po hejterskim grupama, istovremeno kod dijela građana zbija redove i podiže emocije da bi Plenkoviću nekako trebalo pomoći jer im se doima kao pribraniji i odgovorniji.
A stanje u HDZ-u? Posljednji unutarstranački izbori potvrdili su da proces dubinskog čišćenja stranke i preslagivanja napreduje baš onako kako bi htio Plenković, neovisno što to izvana izgleda sve uštogljenije i dosadnije. Eliminirao je i mnoge unutarnje neprijatelje, naoko demokratskim metodama. Pokazao je talent za okupljanje poslušnika i umirivanje unutarstranačkih frakcija više nego svi njegovi prethodnici zajedno.
Naprosto, uspio je pokoriti stranku, tu i tamo još opstaju enklave koje ne kontrolira u cijelosti, no s njima trenutno živi u labavoj mirnoj kohabitaciji: to je, primjerice, teritorij pod kontrolom moćnog i uspješnog župana Ivana Anušića i "njegovog" gradonačelnika Osijeka, Ivana Radića, ili područje Primorsko-goranske županije pod kontrolom mudrog igrača, ministra Olega Butkovića.
Sve je više mladih HDZ-ovaca koji se trude kopirati i izgled i nastup Andreja Plenkovića, poput Josipa Aladrovića i Marija Banožića, ili Davora Filipovića. Tomislav Ćorić i nije više tako mlad, ali vidi se da izgara i želi postati Plenkovićev klon, dušom i tijelom. A Plenković se trudi dokazivati da su oni budućnost stranke. Podsvjesno valjda uvijek bira i gura u prvi plan one za koje je siguran da će uvijek biti manje atraktivni u javnosti od njega, pa mu i budućnost cijele stranke ne uspijeva izgledati odveć blistavo.
Ovo je bila godina u kojoj je izgubio i Zagreb i Split, Vukovar mu je postao utvrda desne oporbe, a najpopularniji HDZ-ov gradonačelnik (Radić iz Osijeka) nije iz njegova gnijezda. Još k tome upravo iz tih sredina izviru političari koji su toliko bolno popularniji od njega.
Pobjednik, ali prilično izranjavan
Plenković u 2022. godinu definitivno ulazi kao politički pobjednik godine, ali onako – poprilično izranjavan. Kao onaj koji je otresao sve pokušaje oporbe bez ikakvih problema zahvaljujući saborskoj većini, no prodrman cijelom kolekcijom skandala i optužnica protiv poznatih HDZ-ovaca, ali i forsiranjem podrške glavnoj državnoj odvjetnici koja je zaboravila istraživati HDZ-ovu članicu Predsjedništva, Gabrijelu Žalac, s umirenom ali ne posve eliminiranom unutarstranačkom oporbom, neprestano pod verbalnim napadima Milanovića, no – uglavnom - značajno pristojniji od njega.
Unatoč tom naoko pobjedničkom uplovljavanju u 2022. godinu, ona nipošto neće biti lagana za premijera s tako slabašnom kolekcijom ministara. Obnova je spora, baš kako već sada priznaje i on osobno, ni Stožer niti Vlada nisu dobro uveli naciju u borbu protiv koronavirusa i nisu uspostavili standarde povjerenja, zdravstvo je prenapregnuto i neorganizirano, neprestano na rubu bankrota, građani sve siromašniji, cijene sve više, državna uprava buja, umjesto da je se reformira i racionalizira. I tako dalje. Iako smo u prošloj godini saznali da Plenković smatra da je njegov tim NBA u odnosu na oporbu, izgledno je da će on u narednoj godini morati zamijeniti koju od svojih NBA zvijezda - da prikrije debakl u resoru. Najklimaviji su, dakako, Beroš i Horvat.
A ne treba zaboraviti ni da ga krajem te naoko mirne godine čeka ono od čega posebno strepi: rezultat međunarodne arbitraže u slučaju Agrokor i ponovno propitivanje njegove osobne uloge u slučaju Borg.
