Najnovija analiza Hrvatske gospodarske komore (HGK) o plaćama po županijama donosi par dobrih vijesti, ali i opet pokazuje da nije došlo do smanjenja jaza u visini prosječnih plaća u Hrvatskoj po županijama tijekom godina.
- Velike razlike u plaćama diljem Hrvatske: Zagreb očekivano na vrhu, županija sa sjevera na dnu
- Zašto su u jednoj od najrazvijenijih županija primanja najniža i kako do slovenskih i njemačkih plaća?
- Prosječna plaća od 1.000 eura u Hrvatskoj nije nerealna, ali pitanje je bi li zaustavila masovno iseljavanje
- Plaće trebaju rasti i ne može ih se određivati dekretom, ali i predsjednica i premijer 'zaboravljaju' neke stvari
Razlike u razini plaća među regionalnim jedinicama su izrazite i vrlo je skroman broj onih koje ostvaruju višu plaću od prosječne plaće u Hrvatskoj, pokazuje analiza HGK. Prosječna neto plaća u Zagrebu veća je gotovo 42 posto od prosječne plaće u Varaždinskoj županiji. Ipak, plaće u Hrvatskoj posljednjih godina rastu u svim županijama, a iako dinamika rasta varira ipak se razlike u visini prosječnih plaća među županijama posljednjih godina polako smanjuju.
HGK analizu temelji na podacima o prosječnim plaćama po županijama za 2017. godinu što su posljednji dostupni relevantni podaci o prosječnim primanjima zaposlenih po regijama. Također, u obzir uzima i analizu Fine o prosječnim plaćama kod poduzetnika po županijama u prošloj godini. No, valja imati na umu da Fina ne uzima u obzir, primjerice, plaće financijskog sektora, a rezultati su izvedeni prema sjedištima tvrtki, a ne prema mjestu rada zaposlenika što uvelike iskrivljuje sliku, napominju u HGK.
S
obzirom na to da Zagreb zbog svoje gospodarske snage i udjela u
BDP-u, zaposlenosti i stanovništvu snažno utječe na ukupnu
aktivnost u Hrvatskoj, a time i na visinu prosječne mjesečne
plaće, županije teško dosežu razinu prosječne plaće u Hrvatskoj i
znatno zaostaju u odnosu na prosječnu plaću u Zagrebu, upozorava
HGK.
Neto plaća u Zagrebu je bila u 2017. godini 17,1 posto viša od
prosječne u Hrvatskoj, a u posljednjih 14 godina uvijek je bila
barem 15 posto viša od prosječne. Slična je situacija i s bruto
plaćom koja je u Zagrebu 2017. bila 21 posto viša od hrvatskog
prosjeka dok je u prethodnih 14 godina uvijek bila barem 20 posto
viša.
Prosječnu neto plaću veću od nacionalnog prosjeka, osim Zagreba, imaju još jedino Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska županija, dok je Istarska županija bila vrlo blizu prosjeka.
Od 2001. godine Grad Zagreb u svim godinama ima barem 40 posto višu neto plaću od županije s najnižom plaćom, pri čemu se tek mijenjala županija koja je u pojedinoj godini bilježila najnižu plaću. Primjerice, u 2017. godini neto plaća u Zagrebu bila je 41,8 posto viša nego u Varaždinskoj županiji koja je te godine imala najnižu plaću.
Dok je prosječna plaća u Zagrebu 2017. iznosila 6.990 kuna, prosječna plaća na razini zemlje bila je 5.971 kunu. Istovremeno, u Međimurskoj, Bjelovarsko-bilogorskoj, Virovitičko-podravskoj i Varaždinskoj županiji prosječna neto plaća iznosila je tek 4.929 kuna.
No, plaće u Hrvatskoj posljednjih godina ipak rastu u svim županijama, a iako dinamika rasta varira razlike se posljednjih godina polako smanjuju. U 2017. godini u odnosu na godinu ranije najveći rast plaća, koji je iznosio 7,9 posto, zabilježen je u Zagrebačkoj županiji, dok su neto primanja zaposlenih najmanje, samo 1,4 posto, porasla u Brodsko-posavskoj županiji. Rast plaća je posebno izražen u jadranskim županijama što je rezultat jakog turizma na obali.
Također, valja reći i da u posljednje tri godine postupno dolazi do smanjenja raspona između najviše i najniže neto plaće u regijama, i to s 1:1,46 u 2015. na 1:1,42 u 2017. godini, pokazuju podaci iz analize HGK.
Razina plaća je važna za životni standard stanovništva i kreiranje potrošnje kućanstava kao dominantne odrednice formiranja BDP-a, a time i dinamike gospodarskog rasta, a u HGK smatraju da je rast plaća poželjan do granice u kojoj ne narušava konkurentnost, odnosno dok je usklađen s rastom produktivnosti.
Problemi Hrvatske: Neravnomjerna razvijenost
županija i nepostojanje politike ravnomjernog regionalnog
razvitka u kombinaciji s industrijskom politikom
Zbog nepovoljnih demografskih trendova koji rezultiraju
nedostatkom radnika u određenim djelatnostima pritisak na rast
plaća je sve izrazitiji, a visina i dinamika plaća po regijama,
objašnjavaju, dijelom je ovisna o demografskim kretanjima i
gospodarskoj strukturi regija, odnosno o snazi pritiska
nedostatka radnika u pojedinim djelatnostima te o potrebi
zaustavljanja emigracijskih tokova.
U Komori očekuju da će pri stabiliziranju gospodarskog rasta plaće nastaviti rasti uz smanjivanje regionalnih razlika u njihovoj razini, što će poboljšati standard i životne uvjete stanovništva pri ravnomjernijem regionalnom razvoju poduprtom učinkovitijim korištenjem sredstava iz fondova EU.
No ističu da je preduvjet osiguranja više razine plaća u hrvatskim regijama snažnija investicijska aktivnost usmjerena u djelatnosti veće dodane vrijednosti temeljene na inovativnijoj i tehnološki naprednijoj proizvodnji.
Na tom tragu jasno je i zašto najrazvijenija regija ima najniže plaće, naime, kako smo već pisali, ''Međimurska županija je imala puno radno intenzivnih firmi u prerađivačkoj industriji, s razvijenim djelatnostima poljoprivrede, trgovine i graditeljstva, gdje su plaće tradicionalno male. Ono je izvozno orijentiranog karaktera, sa znatnim udjelom radnointenzivnih, niskoakumulativnih i tradicionalnih gospodarskih grana'', objasnio je za Vijesti.hr istraživač Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.
Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić također je za
Vijesti.hr
bio upozorio da ''iz veće dodane vrijednosti dolaze veći
profiti, veći prihodi država i veće plaće'', te je kao ključni
problem plaća u cijeloj Hrvatskoj istaknuo ''nedostatak
kvalitetne industrijske (strukturne) politike čiji je cilj
povećanje dodane vrijednosti u postojećim industrijama i
razvijanje proizvoda i industrija s većom dodanom
vrijednošću''.
Da male plaće u Hrvatskoj govore i o sistemskom karakteru naše
ekonomije, već je u za Vijesti.hr u
više navrata upozoravao i ekonomski analitičar
Domagoj Mihaljević: ''Hrvatska ekonomija se
godinama i desetljećima zasniva primarno na jeftinoj radnoj
snazi. To je bila i do danas je ostala njezina konkurentska
prednost, iako to uopće nije prednost. Političke opcije nikada
nisu imale niti imaju razvojnu i industrijsku strategiju već su
najvažnija strateška poduzeća poput Telekoma, INE, Plive ili
brodogradilišta bila privatizirana ili uništavana, a ona su
trebala biti lokomotiva industrijskog razvoja".
"Promjene traže sistemske zahvate i razvojne strategije'', istaknuo je objasnivši: ''Da bi plaće bile veće, mora se mijenjati struktura i mora se poticati tehnološki napredna poduzeća čiji proizvodi imaju visoku dodanu vrijednost. To znači izgrađivati veze između poduzeća, tržišta i kupaca. A što kad nas imamo? Kamione koji voze lokalnim prigradskim cestama na kojima stradavaju djeca jer su autoceste postale preskupe. Čitav naš sklop je krivo postavljen".
