Stalne žalopojke zbog propasti rock scene u Hrvata prikrile su činjenicu da se u zadnje vrijeme dobri pop sastavi kod nas pojavljuju svakih nekoliko mjeseci, odnosno da nam dobar pop album stiže barem jednom godišnje.
Poslije, Jinxa, Yammata, Batide, Detoura i Florijana dobili smo Pink Studio, sekstet koji vrlo efektno spaja modernu pop poetiku s razigranim ženskim glasovima te snolikim "pikanjem" po gitarama i klaviru. Korištenjem te formule nastale su "Infra Inga", "Akvarel" i "Običan dan", perfektni primjerci nježnijeg popa koji se mogu pohvaliti nečim što bolno nedostaje na ovim prostorima - činjenicom da zvuče aktualno i svjetski.
Problem je u bržim stvarima koje su rijetko nešto više od dobrog štosa i zbrda-zdola nabacanog ostatka, što se najjasnije vidi u girl power obračunu "Jutro poslije". Zbog takvih propusta na kraju su izgubili kandidaturu za album godine, premda je "Soundtrack za lutku" više nego dovoljan dokaz da od Pink Studija možemo očekivati još puno toga dobroga.
Pogotovo kad svom, kako ga sami nazivaju, power popu dodaju malo više powera.
