Ovo je jedno žensko pismo i molim pripadnike muškog roda da se suzdrže od čitanja, hvala.
E sad, kad smo se riješile muškaraca, žene, moram vam nešto reći. Ja vas volim.
No, da krenem od početka. Da mi je tko pričao da ću se jednu noć zateći kako, zajedno s još pedesetak raspomamljenih stvorova, dižem ruke u zrak i vrištim na narodnjak, rekla bih mu da je lud. Dok ovo pišem, svjesna sam da bi mi bilo bolje zaustaviti se na vrijeme, prije nego što, urbi et orbi, sve priznam, ali uzalud, ovo je trenutak istine i moja olovka sama piše.
Svaka žena u klimakteriju klimakterična je na svoj način
A sve je počelo tijekom jedne obične kave. Znate već, jedna od onih kava kad se sastanu dvije prijateljice srednjih godina i pretresu sve situacije koje imaju. Inače, žene srednjih godina uvijek imaju pregršt situacija. Situacije s muževima, i/ili s bivšim muževima, djecom, prijateljima, šefovima, radnim kolegama i... klimakterijem. Većina žena koje poznajem navedene situacije progurava služeći se sličnim, tradicionalnim ženskim metodama, ali situaciju s klimakterijem svaka proživljava i preživljava na drugačiji način. Štono bi se reklo, sve sretne žene nalik su jedna drugoj, a svaka žena u klimakteriju klimakterična je na svoj način.
Okružena prijateljicama koje se mahom sve nalaze najmanje u jednom, a neke i u svakom od tri moguća stanja – predklimakterij, klimakterij i postklimakterij, upoznata sam sa svim potencijalnim njihovim ludilima, ali izvješće ove prijateljice me je, blago rečeno, zaprepastilo. Upala je u pravu krizu srednjih godina, razmjera jedne omanje kataklizme. Ispovijeda mi kako je najednom shvatila da, u godinama koje bi joj trebale biti najljepše, ona u stvari više – uopće ne postoji! Djeca idu svojim putevima, muž uglavnom ljubazan, ali u stvari više-manje indiferentan; na poslu sve štima, osim što njen šef ponekad na odlasku iz ureda zaključa vrata ne primijetivši da je ona još tu. Počela je, kaže, zavidjeti fikusima u firmi i u stanu jer joj se čini da im se ukazuje više pažnje i da imaju više osobnosti od nje.
"Sve mogu razumjeti, ali plakati za mužem..."
"Gotova sam", rekla mi je drhtavim glasom. "Ubija me nesanica. Imam napadaje vrućine i hladnoće koji se izmjenjuju po desetak puta u nepunih sat vremena. Imam i napadaje panike. Također, iznad gornje usne svaki dan otkrijem po jednu novu gadnu crnu dlačicu, nabacila sam tri kila od ljeta, push-up grudnjak me moli da ga poštedim nemoguće misije i više ne mogu pročitati poruke na mobitelu bez naočala. Da, i non-stop plačem."
"Hm. A muž? Je li sve u redu među vama?"
"Mislim da me doživljava kao dio namještaja. Dođe mi da ga zamolim da pobriše prašinu s mene. A neki dan sam još i plakala za njim! Otišao je na službeni put u Zagreb i ja sam provela noć na Facebooku, lajkajući izvješća o podvizima GSS-a u snijegom zametenoj Dalmaciji i Lici i o prosvjedima protiv ACTA-e i plačući za njim k'o da je otišao u rat! "Uh. Gadno", sućutno ću ja pripalivši cigaretu. "Sve mogu razumjeti, ali plakati za mužem..."
Pretvrdi krumpir
"Nije to ništa. Kad se vratio, sva presretna spremila sam malo svečaniji ručak. I sve je bilo super, dok nije rekao da mi je ručak odličan, osim što su 'krumpiri bili malo tvrdi'. Pazi, spremiš ručak s tri vrste predjela, dva priloga od povrća i desertom, a on ti nakon svega toga kaže da su krumpiri bili malo tvrdi! Tu sam se opet rasplakala i jecala i ridala dok mu nije prisjelo."
"Au", opet ću ja sućutno.
"No, dobro, bar sam si suzama omekšala krumpire u tanjuru."
Taj njen cinizam na kraju me je dotukao i vjerojatno bih i ja bila potonula u kakvu prigodnu tugu srednje dobi, da me nije trgnulo zvrndanje mobitela. Zvala je jedna moja druga prijateljica s kojom sam nekad pjevala u klapi. U nedjelju su karaoke, jedna od članica iz klape se prijavila i zove me da navijamo zajedno za nju.
Kakav tužan kraj...
"Karaoke? Samo mi još ta glupost fali u životu!", uzviknula sam na njen poziv.
Odvratila mi je :"Pa, zamisli kad jednog dana na samrti pomisliš da nisi, eto, napravila tu jedinu glupost koja ti je falila u životu? Ah, kakav tužan kraj..."
To je bilo presudno. Potom sam nazvala i onaj klimakterični, nepresušni izvor suza s kojim sam upravo popila kavu i nagovorila je da i ona pođe sa mnom.
Par dana kasnije, u nedjelju, dakle, zatekoh se u nekakvom baru čija mi početna atmosfera nije obećavala ništa dobro. Dva konobara, petnaestak gostiju, koji su izgledom i prosjekom godina snažno asocirali na fan klub Justina Biebera, jedna zbunjena hostesa koja je dijelila nekakve listiće za glasanje i nekoliko nas starijih, pristojnijih. Bilo mi je neugodno, iskreno rečeno.
U međuvremenu prostor se napunio, a karaoke krenule. Naša zvijezda je, naravno, bila najstarija među šestero prijavljenih kandidata. Klinci su uglavnom dobro pjevali. Publika je svakog od njih ispratila jednako oduševljenim pljeskom. A onda je na red došla ona. Članica naše klape, od nekih četrdesetak i nešto godina. Četrdesetak i poprilično nešto godina.
Tome se ne možeš oduprijeti
Na stranu to što božanstveno pjeva, tu je, na kraju krajeva, bila u prednosti jer ionako već pjeva u klapi. Međutim, ono što je izazvalo ovacije bila je njena koreografija. Ples koji je izvodila pjevajući, sjaj u očima i pogled u kojem se vidjela jasna odluka o ispijanju svake kapi ovoga života, digla je na noge cijelu salu. Uz to, njene klapske kolegice navijale su za nju pjevajući s njom, plešući s njom, vrišteći onako kako su nekada žene vrištale na koncertima Beatlesa. Ja, u početku sva drvena i u nevjerici, uskoro sam počela vrištati s njima. I, priznajem, odvrištala sam uredno mnoge glazbene bisere koje inače ne bih slušala ni da mi se o životu radi. I da, zadnje, al' ne manje sramotno, s rukama u zraku dočekala sam i narodnjak koji se pri kraju nekom momčiću omakao. To je tako. Tome se ne možeš oduprijeti. Tamo gdje u sivu stvarnost procuri tolika količina iskrene, samo i isključivo čistim blesiranjem izazvane životne radosti, moraš se prepustiti. Promatrajući moje vrišteće prijateljice, gledala sam u sretno i manje sretno udane, u razvedene i polurazvedene, samohrane, predklimakterične i klimakterične, zaposlene i nezaposlene, vitke i s viškom kila, potpuno zdrave, ali i operirane od raka dojke, s alimentacijama i bez njih, kako prkose godinama, stanjima, svakodnevici koja nas melje, navikama koje stežu, tradicijama koje zarobljavaju... Gledala sam žene koje su sposobne biti sve to, voljeti i boriti se, zarađivati i preživljavati, patiti zbog muževa koji ih više ne vide, mrziti ih kad su tu, a plakati za njima kad su na službenom putu, kuhati svečane obiteljske ručkove, unijeti svu svoju ljubav u takve ručkove koje će možda upropastiti nečija nehajna izjava o pretvrdim krumpirima, zavidjeti fikusima, kaktusima, Amerima i Rusima, gledati serije i sanjariti o vječnoj ljubavi, biti poduzetne, ali i potpuno infantilne, blesave i izgubljene, jednom riječju – žene.
Zbog te večeri, zbog života i radosti koja mi je prokolala venama tu večer, napisala sam ovo žensko pismo. Da bih poručila ženama da si, nekako, same ukradu vrijeme za sebe i otplešu svoje karaoke. I, iako sam na početku zamolila muškarce da ovo pismo ne čitaju, imam poruku za one koji će ga slučajno ipak pročitati. Požurite s tih službenih putovanja, bogamu. Naime, ako vas vaše čangrizave sredovječne životne suputnice ponekad i umaraju, sjetite se da je jedini pravi, učinkoviti lijek protiv krize srednjih i svih ostalih godina ljubav. Dobro, i poneka mala, ljubazna laž o savršeno, bogovski, super i turbodizel ispečenim krumpirima.
