Ovo je čista perverzija!

9.5.2013.
9:35
VOYO logo

Vijest da Vlada kupuje mobitele od 40 milijuna kuna ostavlja u ustima pomalo metalan okus, koji podsjeća na metalnu boju glasa ministra Linića dok izjavljuje da on "nema što razgovarati s radnicima Diokija" koji već sedam mjeseci nisu primili plaću.

Bla, bla, bla...

Nakon što se vijest o famoznim mobitelima pojavila u javnosti, Vlada je, kao i obično, spremno reagirala demantijem koji je prihvatljiv kao i svi njihovi prijašnji demantiji, a zvuči otprilike ovako: "Nije istina da mi, bla bla bla, kao što se plasira po zlonamjernim medijima, jer, kao što znate, to ne samo da nije prevelik trošak, nego je čak i ušteda, u-šte-da, dragi moji, jer, vidite, mogli smo mi ići i na skuplju opciju, ali nismo jer štedimo, štednja je naše drugo ime, štednja to smo mi, bla bla bla bla..."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ukratko, Vlada štedi tako što za potrebe nepotrebnih ureda kupuje nepotrebne stvari po boljim uvjetima nego što je mogla. To je otprilike kao da majka familije koja živi od socijalne pomoći kupi pet Diorovih parfema za jedno deset tisuća kuna, pa kad je gospodin muž optuži za nevjerojatan luksuz s obzirom na njihov bijedni standard, ona izjavi da to ne samo da nije luksuz, nego čista ušteda, jer je na tu količinu parfema dobila popust od 0,5 posto. Dakle, naša Vlada ne zna, ili ne želi znati, da se digla prašina ne zato što se kupuju mobiteli u vrijednosti od 40 milijuna kuna, nego zato što se uopće IŠTA kupuje. Luksuz je preblaga riječ za to, više baca na perverziju. Našim političarima trebaju novi mobiteli isto koliko i političari trebaju nama. Znači, glupost bez koje se moglo. I što si oni uopće mogu reći preko pametnih telefona?

"Halo, kolega, što ima novo?"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Evo, danas još 10 tisuća radnika ostalo bez posla."

"Pitao sam te ima li što novo?"

"Pa evo... imam novi mobitel."

A što ostane... Ma, ne ostane

Oni građani ove zemlje koji nemaju mogućnost štedjeti kupovanjem luksuznih stvari, kad štede, to najčešće rade na način da im na listi prioriteta o(p)stanu samo najosnovnije stvari, za zadovoljavanje najelementarnijih životnih potreba. Pa tako, po primitku nekakvih prihoda, a u principu se radi o samo jednoj (nesigurnoj) plaći u kući, prvo se poplaćaju režije, pa se kupe osnovne (jeftine) prehrambene namirnice, a što ostane... Ma, ne ostane. Sve što nije hrana i sve što nisu režije, premješta se na listu zvanu "luksuz". S tim da popis stvari na listi "osnovne potrebe" postaje sve kraći, a onaj na listi zvanoj "luksuz" sve duži i duži. U biti, već neko vrijeme postoji dobar broj građana Hrvatske kojima su i struja i voda deložirane s liste "osnovne potrebe" i premještene na listu "luksuz".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U privatnom životu je duša od čovjeka

"Sit gladnom ne vjeruje", kaže se u narodu, a mene često opsjeda jedno pitanje – što i da li uopće išta osjećaju političari? Ne želim se obrušavati na ovu ni na bivšu vlast posebno (jer se razlikuju u nijansama, i to samo teoretskim), a ionako smo više svi dosadili svima rigajući uzaludno vatru po sadašnjoj i bivšoj vlasti naizmjenično. Više se onako generalno pitam kako je moguće da se ljudsko biće tako izobliči samim time što se dokopalo nekakve vlasti? Jer koliko god mi političare, sasvim zasluženo, doživljavali potpuno dehumanizirano, ostaje činjenica da oni ipak jesu ljudi.

Sjećam se naprimjer jednog prijatelja koji je dijelio isti kat s jednom poznatom, ozloglašenom facom iz bivše vlade. Taj ozloglašeni čovjek je, u privatnom životu, bio duša od čovjeka. Imao je veliku obitelj, glasio za dobrog supruga i oca i nadasve ugodnog susjeda. Običan čovjek iz susjedstva, pomislio bi svatko tko nije znao koja mu je profesija. Ustvari, pomislio bi svatko tko nije pratio njegove neizmjerno bahate nastupe kroz političku karijeru. Taj čovjek mi je ostao kao neka vrsta simbola onoga što se dogodi u glavama tih ljudi kad se domognu vlasti i moći. U skladu s mozganjem o tome kako je moguće da netko bude simpatičan susjed, dobar suprug i otac, a istovremeno bude potpuno ravnodušan na patnje cijelog jednog, i to svog, naroda, pitam se kako je moguće da jedan ministar onim svojim metalnim, ravnodušnim glasom izjavi da nema što razgovarati s radnicima Diokija?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako se mogu smješkati? Čemu se smješkaju?

Ma, čak i da stvarno nema što razgovarati s njima, kako ga nije strah, kako ga nije sram tako što izgovoriti? Ti ljudi, ti političari, ti Zorani, Vesne, Ivice, te Kurte i Murte, znaju li oni da se iza svakog lika utaborenog na kapiji Diokija nalazi po jedna egzistencija, da se iza svakog onog radnika koji nije sedam mjeseci primio plaću nalazi na stotine tjeskobnih jutara, besmislenih buđenja, neprospavanih noći? Da su to ljudska bića koja traže osnovno, pazite, osnovno pravo na život, na kruh?

Kako je moguće da se ti ljudi, ti političari, nakon što čuju radnika koji priča o ovrhama, o kreditima koji stižu na naplatu u cijelosti, o obiteljima koje će možda doslovno završiti na ulici, kako je, dakle, moguće da ti ljudi putuju okolo u svojim skupim automobilima, automobilima koji su također bili poprilično skupa mjera štednje, idu na domjenke, smješkaju se? Kako se mogu smješkati? Čemu se smješkaju? Kad i kako im je točno bio amputiran osjećaj srama? Kako spavaju navečer, pomisle li na one koji ne spavaju? I onda ti ljudi dolaze svojim kućama, svojim obiteljima i svojim susjedima i izgledaju baš kao ljudi, baš kao i ovi ljudi koji već sedam mjeseci nisu primili plaću?

Kako se netko može smješkati, kupovati automobile i mobitele dok mu pola naroda gladuje?

Možda ova pitanja zvuče infantilno, možda će se, pročitaju li ovo, opet samo smješkati, ali zar se ne bi trebali, umjesto što se samouvjereno smješkaju, kolektivno spaliti nasred Markovog trga od srama?

Tekst se nastavlja ispod oglasa
pikado
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo