Ukoliko doista žele nekog pratiti ili prisluškivati, državni špijuni, kriminalci ili tajni agenti doista to mogu učiniti. Moderno doma i razvoj tehnologija pridonijelo je lakšem, bržem i cjelovitijem pristupu neograničenom broju informacija.
WikiLeaks
'Posljednji WikiLeaksovi dokumenti o modelima špijuniranja CIA-e, ali i prethodno otkriće Edwarda Snowdena zapravo su općenito dobra stvar. Snowdenovo otkriće pokazalo je filozofiju i do neke mjere metodologiju kako agencije sakupljaju i organiziraju podatke, dok je ovo WikiLeaks otkriće pokazalo konkretne tehnike kako se to radi', rekao je za Večernji list Marko Rakar, komunikacijski savjetnik.
Dodaje kako je riječ o rješenjima gdje je zainteresirana strana morala doći u fizički posjed uređaja kako bi instalirala neki softver i kompromitirala sam uređaj ali ne i aplikacije. Stoga, aplikacije poput whatsappa, telegrama, signala i drugih su sigurne no uređaji na kojima se aplikacije koriste, nisu. No nakon curenja ovih informacija, uvjeren je Rakar, stručnjaci u Appleu, Googleu, Microsoftu i drugim kompanijama prolaze kroz dokumente i pokušavaju pronaći rupe koje je CIA koristila, kako bi ih pokrpali.
Metode špijuniranja
Najnovije curenje informacija o špijuniranju, istina, pokazalo je načine na koji to državne američke službe rade i samim tim dovelo do nekih polemika koje se upravo odvijaju u američkom kongresu, istaknuo je Zlatan Morić, data scientist iz in2data science company, ujedno i predavač na visokom učilištu Algebra za Večernji list.
Pokazalo se da je CIA informacije o tome kako da iskoristi ranjivosti sustava nabavila na dark webu i o tome nikog nije obavijestila.
'U svakom slučaju, otkriće WikiLeaksa, a i prijašnje Edwarda Snowdena, samo pokazuju koliko je jednostavno pratiti naše digitalne tragove koje ostavljamo iza sebe cijelo vrijeme', smatra Rakar.
'U digitalnom svijetu sve što radimo se bilježi, a trošak te bilješke je zanemariv i iz gomile takvih podataka može se puno naučiti o nama i našem ponašanju. Objektivno, nije moguće potpuno se skriti ni online, a sve je teže to napraviti i u javnosti. Velike napore ulažu svi akteri da to praćenje bude sve teže, cijeli niz tehnologija i alata razvijeni su i polako ulaze u svakodnevnu upotrebu. Tako da se u ovom trenu nalazimo na vjetrometini raznih agencija i organizacija koje su voljne pratiti nas i naše ponašanje. I ne samo kao pojedinca nego i kao člana neke šire društvene grupacije', rekao je Marko Rakar za Večernji list.
Kibernetičko ratovanje
Kibernetičko ratovanje postalo je dio naše stvarnosti koja je puno prizemnija od holivudskih filmova. Svoj digitalni trag danas ostavljamo kamo god se krećemo. Fizički i virtualno. IT sustavi tvrtke ili ustanove u kojima radimo, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, porezne uprave, videonadzori u sredstvima javnog prijevoza i na javnim mjestima, o društvenim mrežama nije potrebno ni govoriti.
Potpune sigurnosti nema, no Rakar napominje kako svoju online vidljivost ipak možemo smanjiti i to na način da ne participiramo na društvenim mrežama i da korištenje interneta svedemo na donji minimum.
'Korištenje aliasa, anonimnih email sustava, izbjegavanje bilježenja naših aktivnosti kroz forsiranje sigurnih HTTPS veza s web stranicama koje posjećujemo ili maskiranje korištenja interneta kroz razne VPN tunele ili TOR sustav omogućava relativno solidnu anonimnost. Pritom treba paziti da budete sigurni i da druga strana s kojom komunicirate također bude anonimna. Ako bilo koja karika komunikacije nije anonimna, tada cijeli napor uglavnom pada u vodu', ističe Rakar te napominje da pri svemu treba biti i realan pa znati da samo vrlo velike agencije (američka, njemačka, izraelska, ruska) imaju stvarne resurse da promatraju što točno radite.
Kako se zaštititi
Stanko Cerin, vlasnik Ostendo Consulting Groupa ističe da je domaći obavještajni aparat znatno ograničeniji.
'Da bi netko, pa makar i CIA, uopće pristupio nesigurnom televizoru u našoj dnevnoj sobi, taj mora zaobići niz prepreka, a to je sve samo ne jednostavno. Ne zaboravimo da velika većina digitalnih televizora uopće nema ugrađene ni mikrofone ni kamere, pa ni uz najbolje svjetske hakere ne mogu poslužiti za prisluškivanje. Za razliku od, recimo, mobitela', kazao je.
Želimo li se stvarno zaštititi od cyber špijunaže moramo paziti kome i s kojim razlogom ostavljamo informacije o sebi te se pobrinuti da ih taj uništi kada mu više ne trebaju, a dokle god su mu potrebne, da ih primjereno štiti. Upravo to nam od svibnja 2018. donosi nova uredba EU o zaštiti osobnih podataka, kazuje S. Cerin.
