Oj, drugovi, je l' vam žao...

Nekada davno, na ovim je prostorima postojala država čije ime i političko uređenje, baš kao i termin radnik, nije poželjno spominjati.

16.2.2012.
9:02
VOYO logo

"Evo, vidite, ostalo je ovdje sada poslije rata mnogo sirotinje, mnogo ove raje koja nema šta da jede, nema ništa. I onda, šta sam ja skont'o? Skont'o sam da je najpametnije da ja napravim jednu radnu akciju gdje će oni svi radit za mene", govori poduzetnik Hapa TV-reporteru u skeču Privatna radna akcija sarajevskih Nadrealista.

Stvarnost koju dobra satira najavi, obično je u svojem ludilu nadjebe i bude tamnija od najcrnjeg humora. Sljedeću izjavu nije dao izmišljeni poduzetnik izmišljenom TV-reporteru, nego ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić na Novoj TV: "Mladim sugrađanima koji su na Zavodu za zapošljavanje namjeravamo omogućiti da godinu dana volontiraju u nekoj tvrtki ili tvornici, gdje će steći neophodno iskustvo da idu na tržište rada."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Municija za slanje u tri...

To je, naime, jedna od kratkoročnih mjera kojima će naša Vlada pokušati doskočiti brojci od 130.000 ili 30% od ukupnog broja nezaposlenih koju čine oni od 20 do 29 godina i koji su krizom najpogođenija skupina na tržištu rada. Ovom bi se mjerom, konkretno, doskočilo onom pitanju poslodavca: "Gdje si do sada radio?", na koje oni koji tek ulaze na tržište rada nemaju odgovor. Kad ova ideja zaživi u praksi, naša će mladost, ta budućnost ove "zemlje znanja", dobiti pristojnu municiju da roditelje i sve one starije koji im kažu: "Ja sam tvojih godina već imao obitelj i pet godina staža", pošalju u tri točke materine.

Da vidimo zašto. Dva ključna kriterija koja potencijalni poslodavac uzima u obzir kod zapošljavanja novog posloprimca iliti djelatnika (termin radnik nije poželjan) su obrazovanje i radno iskustvo. Ni prvo, a evo sada ni to drugo više nije besplatno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Studiranje, što god o tom govorili stari i novi ministar, nije besplatno, nego u svijetu ispraznica ovisi o studentovoj izvrsnosti, a na terenu o slobodnoj sudačkoj procjeni pojedinog profesora. Pa se događaju situacije da se s pismenog ispita izbaci sedam od dvadeset studenata jer je asistentovo ili profesorovo oko sokolovo procijenilo da prepisuju, a sljedeću će priliku dobiti dogodine i za nju će morati platiti. Odgovor na pitanje jesu li prepisivali ili to tek profesor puni fakultetu budžet, saznat ćemo kad i odgovor na pitanje je li stvarno bio penal za Dinamo ili je sudac podmićen.

Kredit za kreditom

Kad naša mladost, ti naši budući posloprimci plate to besplatno studiranje i napokon ga privedu kraju, zadovoljili su tek prvi od dva kriterija koje posloprimac pred njih postavlja, a već su u minusu, već su i pod kreditom ako im roditelji nisu dovoljno imućni.

Sljedeći korak – stjecanje radnog iskustva. Sad, eto, treba platiti i to. Treba poslodavcu, nekom našem Hapi, pokloniti godinu dana svog rada (oko 70.000 kuna po državnom prosjeku) da bi ga neki sljedeći Hapa uopće uzeo u obzir za posao. Tu godinu bi, valjda, trebao žicati lovu od staraca ili dići novi kredit za pokrivanje najosnovnijih životnih potreba.

Sretan kraj priče ovog našeg mladog čovjeka izgleda tako da svi mi ostali imamo biti sretni što više nismo tako mladi: zadužio se da bi imao obrazovanje, robovao godinu dana da bi imao radno iskustvo i onda se zaposlio da bi vratio dugove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nekada davno, na ovim je prostorima postojala država čije ime i političko uređenje, baš kao i termin radnik, nije poželjno spominjati. U njoj su odrasli roditelji ovih mladih ljudi, ljudi koji su "...njihovih godina već imali obitelj i pet godina staža". Njih obrazovanje i radno iskustvo nisu koštali ništa. Za njih: pjesma s radne akcije kojom završava skeč Nadrealista "Oj, drugovi, je l' vam žao, je l' vam žao, je l' vam žao..."

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo