Najugodnije glazbeno iznenađenje ovoga nam je tjedna priredio holivudski glumac James Franco predstavivši prvu pjesmu svog benda Daddy, zbog čega smo tom, po svemu sudeći vječnom, hobiju filmskih zvijezda odlučili posvetiti nekoliko redaka.
Niti ovaj, tko zna koji po redu, glumački izlet u muzičke vode nije obećavao – osim već tradicionalno niskih očekivanja od sličnih projekata, nedavne glasine poput one o njegovom pisanju knjige o Lani Del Rey već u startu su suradnju s multiinstrumentalistom Timom O'Keefeom pretvorile u još jedan dokaz da se Franco prilično izgubio i da ne zna što bi sa samim sobom.
James je, međutim, (barem zasad) zlobnicima začepio usta izvrsnim prvim singlom „This Charming Man“ u kojem je, kao i na predstojećem debitantskom albumu, ispisao lijepu posvetu ostavštini manchesterskih indie ikona The Smiths, čijeg je basista Andyja Rourkea nagovorio i da svira na kompletnom materijalu.
Isti je, kao i spomenuti singl, nazvao po pjesmi Morrisseyja i Johnnyja Marra („Let Me Get What I Want“), premda ono što smo od Daddyja dosad čuli dijeli podjednako sličnosti i s drugim glazbenim velikanima tog engleskog grada, ponajprije New Orderima i The Charlatans.
Pridodamo li ovoj priči i bend Hollywood Vampires u kojem gitaru svira Johnny Depp, ploču na kojoj je Scarlett Johansson obrađivala stvari Toma Waitsa i indie duo She & Him čija je polovica Zooey Deschanel, možemo zaključiti kako se pojavila nova generacija koja bi Hollywoodu makar djelomično mogla donijeti iskupljenje za sve uglazbljene katastrofe Kevina Costnera, Dona Johnsona i sličnih celuloidnih junaka tragično zalutalih među note.
Korijeni ovog fenomena vuku se još od vremena u kojem su glumci morali znati pjevati i plesati, a i tadašnji šlageraši s mnogo su se uspjeha znali okušati pred kamerama, što potvrđuje i Oscar za najbolju glavnu ulogu Franku Sinatri.
Bio je tu i njegov vjerni „drinking buddy“ Dean Martin, podjednako univerzalni zabavljač koji je „zlatnu koku“ predstavljao i diskografima i holivudskim producentima, no lagano izumiranje mjuzikla kao jednog od dominantnih filmskih žanrova pedesetih, počelo je i ovu našu priču srozavati do razine rugla.
U narednim desetljećima, diskografski su moguli odlučili izmusti i zadnji dolar iz popularnosti nekog glumca ili lika koji je tumačio pa su tako svoj glas u svijet pustili i Telly Savalas, odnosno njegov slavni TV-detektiv Kojak, te William Shatner i Leonard Nimoy, kapetan Kirk i mister Spock iz „Zvjezdanih staza“.
Sva ova izdanja bila su krajnje dvojbene kvalitete, no Shatnerovo recitiranje stihova pop i rock evergreena, glasom kojim je inače izgovarao „Bean Me Up, Scotty“ preko na brzinu sklepane orkestralne pratnje, podiglo je glazbeni „trash“ na dotad nezamislive razine.
Njihovi nasljednici u osamdesetima su postali Don Johnson, koji je sladunjavim baladama pokušao proširiti bazu fanova svog detektiva Crocketa iz „Poroka Miamija“, te „spasilac“ Mitch Buchannon, točnije David Hassellhoff čija je „Looking For Freedom“ tih dana bila među „vrćenijim“ pjesmama na MTV-ju. Najpoznatiju izvedbu doživjela je kada ju je „The Hoff“ pjevao na ruševinama Berlinskog zida, što u svakom slučaju predstavlja scenarij kakvog se ne bi posramili ni autori „South Parka“ ili ekipa s News Bara.
Jedini koji ga je uspio i nadmašiti bio je nedavno preminuli kralj horora Christopher Lee i njegova heavy metal karijera, započeta nakon što je prešao sedamdesetu godinu života.
Prvi koji je najavio promjenu bio je Johnny Depp koji je sa svojom gitarom gostovao Marilynu Mansonu, Aliceu Cooperu, Aerosmithu i mnogim drugima, a snimka njegovog nastupa s Partibrejkersima u Beogradu ranih devedesetih, već odavno je ušla u legendu.
Zahvaljujući njemu slične su suradnje postale redovna pojava pa je tako Scarlett Johansson gostovala i noise-pop genijalcima Jesus & Mary Chain, dok je komičar Jack Black u svoj bend Tenacious D doveo čak i Davea Grohla. Jeff Bridges i „doktor House“ Hugh Laurie okušali su se u arhaičnim žanrovima poput bluesa i countryja s ne baš značajnim, ali ipak zadovoljavajućim rezultatima, a zbog svega toga možemo zaključiti da Hollywood i pop-scena ovako uspješno nisu „surađivali“ više od pola stoljeća.
Vrijedi spomenuti i hrvatski „ogranak“ ove naše priče pa je tako Mira Furlan u vrijeme novog vala snimila album s novovalnim muzičarima poput gitarista Buldožera Davora Slamniga, Jelena Miholjević otpjevala je „Krumpira“ Pips, Chips & Videoclipsa, Rade Šerbedžija također već desetljećima nastupa i objavljuje (istini za volju, ne baš najsuvislije) obrade tuđih pjesama uz poneku vlastitu, a prije nekoliko godina dobili smo i eksperimentalni bend Lumi Magumi, sastavljen od njegovog sina i poznatog redatelja Danila te mladih glumaca Ivane Roščić i Gorana Bogdana.
Ovo su samo neki od primjera pošto je raspjevanih hrvatskih „filmaša“ sve više i više, a neki, najčešće vezani uz klape ili tambure, su i istinski grozni. Usprkos tome, i mi se barem jednom po nečem možemo mjeriti sa Zapadom.
