Prisjetimo li se što smo sve bili prisiljeni slušati 1984. godine, gotovo je nevjerojatno da materijal koji su Ogledala tih dana snimala u ljubljanskom studiju nije pobudio gotovo nikakav diskografski interes. Četvrt desetljeća kasnije, zahvaljujući ekipi iz Dallasa, ovaj izvrstan riječki bend konačno je dobio priliku dokazati da za mitski status koji uživa u rodnom gradu ima barem 12 snažnih argumenata.
Naime, kroz toliko pjesama na svom tragično zakašnjelom prvijencu bend, u čijoj su skladateljsko-izvođačkoj jezgri stajali gitarist Damir Baijć i izniman vokalist Leo Rumora (danas trajno angažiran u Belanovim Fuimensima), iskazuje fascinantan autorski potencijal čijem hitodinom pop-rock izričaju nije naškodila ni činjenica da su vjerno slijedili danas opako zastarjele postulate sintesajzerima vođenog new romantics pokreta.
Spomenute utjecaje Ogledala su koristila kao svojevrsno dvorište za poigravanja mračno romantičnim art-rockom čiji su najbliži srodnici na ovim prostorima bili Boa i EKV. "Priča" i "Šapat tame", koje najviše nalikuju ovim poznatijim suvremenicima, ujedno i jedine možemo odbaciti kao nepotreban ustupak tadašnjim trendovima, dok se među ostalih 10 pjesama našlo i nekoliko ("Ogledala", "Još jednom", "Dok grad spava") koje stoje u samom vrhu kvalitativnog opusa 80-ih, najkreativnije dekade u povijesti hrvatskog rocka.
Teško je vjerovati da će ovaj album Ogledala postaviti na pozicije koje su zaslužili prije 20-ak godina, ali će današnje klince upoznati s radom grupe koja je naprosto morala postati više od drage uspomene vjernih kroničara RiRocka.
