Odvjetnica iz Zagreba Nika Pinter devetnaest je godina provela u sudnici Haškog suda braneći, među ostalima, Marija Čerkeza, Mladena Naletilića Tutu, Paška Ljubičića i na koncu Slobodana Praljka koji je nakon izrečene presude šokirao svijet oduzevši si život ispijanjem cijankalija usred sudnice.
U velikom intervjuu za Jutarnji list Pinter je opisala svoj odnos s Praljkom i okolnosti koje su doveli do njegovog suicida inzisitirajući na njegovoj nevinosti. Upoznala ga je, kaže, dok je kao pravna asistentica radila na obrani Mladena Naletilića, a u kojoj je Praljak bio svjedok obrane.
"Rekla sam mu da ne stavlja glavu na panj"
"Upoznali smo se u Tutinoj kući na Širokom Brijegu. Došao je, onako velik i u prvi tren sam se malo plašila. Jedino što sam znala o njemu je bilo – on je Praljak i velik je. Pričao je o ratu, svojoj ulozi. Bio je vrlo ugodan, shvatio je da ima nekoga tko ne zna puno o činjenicama i trudio se sve objasniti mi. Bilo je to negdje 2000. godine. Izgledao je isto, samo je imao tada bujniju kosu. Nakon toga je došao u Haag na svjedočenje, 2002. godine, tada sam ga drugi put vidjela."
Svjedočenje na suđenju Naletiliću Praljka je praktički učinilo optuženim.
"Prije svjedočenja sam mu kazala da nisam sigurna koliko mu je dobro da se pojavi s obzirom na njegovu funkciju koju je imao. Rekla sam mu da možda stavlja vrat na panj. Odgovorio je – nemam ja što stavljati vrat na panj, mi moramo reći istinu. Ta rečenica je bila vodilja do posljednjeg trenutka", kazala je i sjetila se kako joj je, postavši haški optuženik, odmah na početku rekao da ne želi "nikakve pravne kerefeke" već samo činjenice.
"Zamjerio se tužitelju Scottu, to je bilo presudno"
"Pokušavala sam mu ukazati na opasne dijelove optužnice, a on je na sve jednako reagirao. Rekao bi – ja to neću čitati. Znam da nisam kriv, ne želim čitati. Uvjeravala sam ga da mora pročitati, da mora znati što mu se stavlja na teret. Mislim da optužnicu nije pročitao do posljednjeg dana. Htio je znati što mu se stavlja na teret, ali nije htio čitati optužnicu", otkrila je odvjetnica pokojnog Praljka dodavši da je unatoč tomu uvijek aktivno sudjelovao u obrani.
Ona smatra da je tužitelj Kenneth Scott "imao Praljka kao svoj projekt" jer mu se ovaj navodno zamjerio. Scott je, smatra Pinter, u procesu Naletiliću shvatio koliko je Praljak bio suveren u tom predmetu. Ispričala je kako je u jednom trenutku sutkinja rekla Scottu: "Kolega Scott, jako ste dugo odvjetnik, imate veliko iskustvo. No, morate znati da se u svojoj karijeri možete sresti s osobom koja je jača od vas." Pritom je mislila na Praljka.
"Tijekom unakrsnog ispitivanja u slučaju Naletilić Scott nije uspio od Praljka dobiti ništa što bi mu koristilo i mislim da je odatle proizlazila ta Scottova fiksacija. Kasnije se to pokazalo i u suđenju Praljku. Scott je bacao naočale, izlazio iz sudnice. Jednom je prilikom, usred rasprave, izašao iz sudnice i u predmetu nije bilo tužitelja! Svi smo samo gledali što se događa, ostavio je praznu tužilačku klupu. (...) Mislim da je početak Praljkove optužnice bilo to svjedočenje 2002. godine", rekla je za Jutarnji list.
"Ogorčenija sam na tužiteljstvo nego na sud"
Odvjetnica Pinter također kaže kako ne odriče postojanje zapovjedne odgovornosti, ali tvrdi da se mora dokazati da je zapovjednik znao za zločine i da ništa nije poduzeo. Tužiteljstvo se, kaže, nije ni potrudilo to dokazati. Za sam sud u Haagu smatra da nije ostvario svoju ulogu jer nije bio kazneni i nije utvrđivao stvarne činjenice.
"Ogorčenija sam na tužiteljstvo nego na sud. Tužiteljstvo određuje politiku gonjenja i sudu daje optužnicu, a sud se kreće u granicama onoga što se nalazi u optužnicama. U ovim predmetima s kojima imam iskustva, pokazalo se da je tužilac selektivno nudio dokaze i, dodatno, iz tih dokaza izvlačio određene rečenice. Činjenica da je netko na vrhu piramide nije dovoljna da ga se proglasi kazneno krivim. Možda je dovoljno za moralnu osudu, nešto tako, ali za kaznenu odgovornost moraju postojati dokazi", ustvrdila je.
Također smatra da udruženog zločinačkog pothvata nije bilo i da Franjo Tuđman nije planirao podjelu Bosne, barem ne sam.
"Postojali su pregovori s međunarodnom zajednicom. Ako je postojao plan o podjeli BiH, onda su u njemu sudjelovali Jose Cutileiro, David Owen, Cyrus Vance, Thorvald Stoltenberg, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Mate Boban, Zubak (...) No, to nije bio razgovor o podjeli Bosne i Hercegovine na način da se određivalo da će ovo dobiti Srbi, ovo ćemo dati Hrvatima, a malo će dobiti Muslimani. Razgovaralo se o tome kako riješiti situaciju unutar BiH", kazala je Pinter u razgovoru za Jutarnji list.
"Praljak nije bio obaviješten o zločinima"
Za samog Praljka kaže da o zločinima nije bio obaviješten jer je bio na prvim crtama.
"Logično je pitanje – kako će zapovjednik znati da su počinjena silovanja, ako žrtve, žene, o tome nisu govorile do poslije rata. Govorimo li o etničkom čišćenju – kako zapovjednik može pomisliti da je riječ o etničkom čišćenju, ako napad dolazi iz samog sela? Zločini su počinjeni, ali to je bio sukob dviju vojski, zločini nisu bili dio plana", smatra odvjetnica Pinter. Na pitanje je li Praljak, poput Tihomira Blaškića, bio u situaciji da je imao dvostruku liniju zapovijedanja, Pinter kaže da je toga bilo posvuda, a ponajviše u srednjoj Bosni.
"Tamo je Mate Boban prenio sve ovlasti na Blaškića. Problem je što se ratu u BiH pristupa kao da je bio rat po NATO standardima, sa sređenim sustavima komunikacije, kontrole i zapovijedanja. To je onaj poznati 'three C' - communication, control, command. A to nije postojalo. Pa on je, zapisujući si broj vojnika kojima raspolaže i kada je na kraju ustanovio da umjesto 1500 vojnika ima svega pet stotina, sam dopisao - jebiga. Nije bilo ljudi, to je bila njegova situacija. Praljak je zabranio izvođenje zarobljenika na crtu, ali kako on može kontrolirati na cijelom području da li se to poštuje. Praljak nije mogao napraviti čuda, ni Petković nije mogao, nitko", kazala je.
U BiH je otišao na zahtjev Tuđmana i Izetbegovića
Pinter kaže da je Praljak cijelu 1993. godinu obilazio BiH pokušavajući srediti situaciju da ne dođe do sukoba Hrvata i Bošnjaka.
"Imao je i zahtjev i molbu Alije Izetbegovića da zajedno s Jasminom Jaganjcem pokuša pomiriti te uzburkale okolnosti koje su se počele pojavljivati. Govorio je: "Ne možemo na istom teritoriju imati dvije vojske. Moramo imati zajedničko zapovjedništvo. Ako ćemo imati dva zapovjedništva, bit ćemo laka meta trećoj strani". (...) Izetbegović je iz Amerike, kada ga je Praljak zvao, poručivao: "Recite mu da ću mu se javiti čim dođem u Sarajevo". Praljak je u Bosnu i Hercegovinu išao na zahtjev Tuđmana i Izetbegovića. Gdje je onda tu plan, udruženi zločinački pothvat? Što mu je to trebalo", zapitala se praljkova odvjetnica.
Dodala je da za nju Praljak nikada neće biti ratni zločinac nego intelektualac i humanist.
"Tamo gdje je on bio nije bilo zločina. Zločini su bili dalje od njega. Da je zločinac, nikada ne bi postojali izvještaji koji dokumentiraju zločine", kazala je.
Na koncu je, na pitanje što bi učinila da je znala da će popiti otrov, kazala: "Okrenula bih nebo i zemlju da ga spriječim. Iako, to mi nikada ne bi oprostio."
