KANDŽIJA I GOLE ŽENE: Nema labavo (Universal)
Na hrvatskoj i regionalnoj glazbenoj sceni već godinama najbolje prolaze izvođači koji, poput TBF-a, Dječaka i Dubioze Kolektiv, svoj bunt, rezignaciju i nezadovoljstvo svijetom oko sebe prikrivaju iza crnog humora i poletnih, nerijetko i vedrih melodija.
Kandžija se tim tragovima kretao od samog početka, što mu je osiguralo solidnu podršku i publike i kritike koju je, barem prema mišljenju potpisnika ovih redaka, na „Koktelu od rakije“, „Narodnjacima“ i „Zlatnim žbicama“ zaslužio tek povremeno.
Većina pjesama s ranih albuma profunkcionirala je tek kada ih je nanovo snimio u pratnji Golih Žena, iznimno kompetentnog i svirački nevjerojatno eklektičnog pratećeg benda sposobnog da pokrije sve „od tambure do Rage Against The Machinea“.
Na „Nema labavo“ Kandžija se sprda doslovno sa svim i svačim, bilo da su u pitanju malograđanska poimanja bračnog ujedinjenja pred Bogom („Crkva“), lijevi i desni („91“) ili primitivizam koji polako počinje prevladavati u svakoj pori ovog našeg otužnog društva („Traktorom me dovezli, limuzinom odvezli“), pri čemu se niti u jednom trenutku ne zgraža, već spomenutim (anti)junacima dodjeljuje glavne uloge u svojim rimama, pokazujući im koliko su u stvari karikaturalni i tragikomični. Šteta je, jedino, što ih oni protiv kojih su usmjereni vjerojatno nikada neće imati prilike čuti.
„Žalac“ povremeno okreće i prema samome sebi pa se tako ismijava i iz vlastitog imena, kao i iz činjenice da njegov album stoji na polici uz one Mejaša.
Kada se, međutim, malo uozbilji, udara daleko najjače, za što krunski dokaz pronalazimo u mračnoj „Pištolj“ uz uvjerljivo asistiranje Gorana Bareta. Riječ je o, uz „Mali mržnja“ s „Koktela“, vjerojatno i najboljoj stvari koju je napravio, zbog čega se ne mogu othrvati želji da u budućnosti čujem ozbiljan, humora i ironije u potpunosti lišeni album Kandžije i Golih žena.
Ocjena: 8/10
