Domovi za starije i nemoćne nisu samo mjesta u kojima žive starci, čije se obitelji ne mogu ili ne žele brinuti o njima te oni koje je izdalo zdravlje. U njima se mogu naći i pomalo neočekivani stanari. U sisačkom domu već dvadesetak godina žive dvojica 40-godišnjaka i dijele svakodnevnu sudbinu s dvostruko starijim sustanarima.
Darka i Josipa je u Dom za starije i nemoćne osobe Sisak smjestio Centar za socijalnu skrb. O njima se ne brine nitko osim države. Naime, oni su stopostotni invalidi s teškim životnim pričama. U kolicima, a potom i u domu, završili su skokom u Kupu pri kojem su ozlijedili kralježnicu.
Tužne životne priče
Josip je odrastao u domu. Njegova majka je imala više djece s više očeva, ali nije imala uvjeta brinuti se o njima, pa je završio u sisačkom Dječjem domu. Taman kad je završio školovanje za konobara, dogodila se tragedija, pa je dječji zamijenio staračkim domom. Darko je u mladosti živio s ocem alkoholičarem; majka mu je umrla dok je bio dijete.
Osim njih u domu je smješten i nepokretni policajac koji je doživio moždani udar i o kojem se nema tko brinuti. No, svu skrb i pažnju dobivaju unutar doma, baš kao i njihovi susjedi. Takvi slučajevi nisu rijetkost, jer država za mlađe osobe s invaliditetom koji su, uz to, socijalni slučajevi, nema drugog rješenja. S jedne strane dobivaju adekvatnu skrb, a s druge strane se vjerojatno nikad ne bi htjeli naći u takvoj situaciji.
Imaju svu potrebnu njegu
"Oni kod nas imaju sve što im je potrebno, hranu, njegu, skrb, fizikalnu terapiju, aktivnosti… Međutim, to nipošto nije rješenje, loše je jer jednostavno ne pripadaju među stare ljude, prije svega nemaju iste interese. Njihovi cimeri su ljudi stariji od 80 godina. Nitko tu nije sretan, a nismo ni mi", rekla je za portal Mirovina.hr ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe u Sisku, Ružica Čakširan.
Kako bi im ipak popravila bezizlaznu situaciju, uvela im je internet u sobu. Obojica imaju širok krug prijatelja, pa su im dopušteni i nešto opušteniji i dugotrajniji posjeti. No, susjedi, koji također imaju organizirane posjete i zabavne aktivnosti, su se bunili.
"Znate kako je to, ono su mladi, druže se, popiju sok, možda nekad i jedno pivo, ali nisu pretjerano glasni niti ostaju predugo. Nažalost, starima to smeta. Iako su obojica u invalidskim kolicima, kreću se, izlaze van i u svemu tomu zapravo rade najbolje što mogu", zaključila je ravnateljica Čakširan.
