Najava gradnje Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP), čiji bi najveći dio prolazio kroz Hrvatsku, nije toj zemlji interesantna samo zbog tranzitne naknade. Trebala bi to ujedno, naime, biti prva plinovodna cijev u južnoj polovini Dalmacije, regije čija se plinifikacija očekuje i zaziva već gotovo 30 godina. Također, praktično jedinog naseljenijeg dijela RH u kojem se kućanstva i dalje griju pomoću struje ili drva. Dotična transportna infrastruktura za prijenos goriva iz Azerbajdžana tako može biti dobra šansa za nastavak energetskog razvoja Dalmacije, piše Igor Lasić za Deutsche Welle.
Sama plinifikacija Dalmacije nije u novije doba obustavljena ni otkazana, ali je njezino slabo napredovanje u svakom slučaju vrlo simptomatično. Plin je, iz sjeverozapadnog smjera, doveden još prije nekoliko godina do Splita, ali gradnja infrastrukture nije nastavljena dalje prema Makarskoj i Pločama, niti je značajniji broj korisnika priključen na realizirani segment. To se često pripisuje navikama tamošnjeg življa, mada treba primijetiti da je premalo učinjeno kako bi ih se upoznalo s pogodnostima novih mogućnosti. Zanimalo nas je stoga što se da učiniti kako bi se to promijenilo, i može li se IAP upotrijebiti i za tu svrhu.
Grijanje samo kad zapuše ozbiljnija bura
„Apsolutno bi trebalo promatrati taj novi plinovodni krak u kontekstu razvoja Dalmacije, tj. Hrvatska bi ga trebala tako tretirati, pored njegova strateškog značaja u pogledu opće energetske sigurnosti“, rekao je Dalibor Pudić, predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin. On je napomenuo da Jonsko-jadranski plinovod ima potencijalno veći značaj u perspektivi, od prijenosa isključivo azerbajdžanskog plina. Jer, i Turci i Grci su kod Cipra pronašli nova plinska ležišta, pa se i odatle može očekivati ponuda ovoga gorivog ugljikovodika.
„Ipak, taj dio infrastrukture ne bi trebao biti presudan“, nastavlja Pudić, „kao što ni gradnja plinovoda s druge strane, do Zadra i dalje prema Splitu, nije riješila sve. Uostalom, veći bi utjecaj IAP mogao ostvariti na južnu Bosnu i Hercegovinu. Dalmatinskim potrošačima, međutim, moralo bi se izaći ususret poticajnim modelima upotrebe, s obzirom na relativno skupu početnu investiciju za priključak na mrežu. Nedostaju kreditne linije, informativne akcije, razne druge olakšice. Sličnih je pitanja bilo i u Slavoniji prije tri desetljeća, pa ne treba čuditi situacija u Dalmaciji.“
Općepoznato je to da južna Dalmacija generalno najmanje od svih u RH koristi grijanje, dakle, čak i zimi nerijetko tek onda kad zapuše ozbiljnija bura. No struja se dosta troši i na kuhanje ili grijanje vode u bojleru, zbog čega računi uopće nisu zanemarivi. U konačnici se potroši gotovo podjednako mnogo novca za osjetno manje grijanja stambenog prostora, a da se ne govori o poslovnim subjektima. Dalibor Pudić ističe primarno problem nesustavnog pristupa tome pitanju: „Izostala je pouzdana najavna kampanja, mnogi se utoliko osjećaju nesigurno, a onda logično izostaje i pravi rezultat.“
Bojazan od neiskorištene infrastrukture
Analitičarka energetike Nina Domazet, inače glavna urednica portala „www.energetika-net.com", smatra pak da IAP nije od posebnog interesa za Hrvatsku: „Za diversifikaciju dobave dovoljno je napravljeno kroz interkonekciju s Mađarskom te gradnjom LNG-terminala na Krku, što se pokazalo uspješnim za zemlju koja 70 posto potrošnje zadovoljava uvozom. Za uspješnost tako skupih infrastrukturnih projekata, a ovdje je riječ o oko 600 milijuna eura, ključna je povećana potrošnja koje nema ni u Hrvatskoj niti u drugim zemljama na ruti tog magistralnog pravca."
Po mišljenju sugovornice DW-a, ima smisla zapitati se zbog čega bi EU, koja radi odmak od fosilnih izvora i nastoji demotivirati ulaganje razvojnih banaka i fondova u plinsku infrastrukturu osim ako nosi diversifikaciju dobave, ulagala u taj plinovod. „Budući da nije esencijalan za diversifikaciju dobave, a nema ni značajnije potrošnje na ruti“, kaže ona, „postoji opravdana bojazan da bi nova 'prazna cijev' značila 'mrtvu infrastrukturu', dok bi otplata kredita za gradnju itekako opteretila transportnu tarifu za plin, kao što se i dogodilo gradnjom magistralnog plinovoda do Splita."
Nova prijetnja po stabilnost
„Nedostatkom strateškog promišljanja, velike potrošnje u Dalmaciji nema i neće je ni biti, s obzirom na to da očito nema ambicija za izgradnju termoelektrane na plin koja bi bila optimalna za balansiranje sustava s velikom penetracijom 'obnovljivaca'. Hrvatska bi trebala čim prije krenuti u realizaciju nove energetski učinkovite plinske elektrane, dok joj to još dopušta zelena taksonomija EU-a koja je nedavno prezentirana“, zaključuje Nina Domazet, uz jedno upozorenje za sasvim novo iskušenje po energetsku stabilnost.
Ako spomenutu priliku Hrvatska propusti - a ta bi elektrana morala biti izgrađena do 2030. godine - imat će značajnih problema s balansiranjem elektroenergetskog sustava. U njemu će biti sve više volatilne „zelene“ energije, dok regija neće više nuditi jeftiniju struju iz ugljena. Time će porasti i pritisak na cijenu električne energije, a Hrvatska, koja je najveći neto-uvoznik u EU-u, s iznimkom Luksemburga, itekako treba viziju i realizaciju. U tom kontekstu plin, tretiran kao „poluekološko“ gorivo, još uvijek može predstavljati rješenje za premošćivanje naredne faze ekološko-energetske prilagodbe.
