Žive od 960 kuna socijalne pomoći, hrane se u pučkoj kuhinju, a na listi za gradski stan tek su na 36. mjestu. Suznih očiju, pregažena ponosa, mole bilo koga da im pomogne naći bilo kakav smještaj.
Ona se u stan uselila s roditeljima davne 1968. godine kada joj je bilo samo četiri godine. Tu je odrasla i proživjela sve najsretnije, a i one manje sretne trenutke. Najprije joj je umro otac, pa majka, a onda je zub vremena počeo ubrzano pokazivati svoju snagu nad stambenim prostorom u kojemu je živjela. Tada su se pojavili vlasnici stana kojima je plaćala zaštićenu najamninu i ponudili pomoći, piše Glas Slavonije.
Sve krenulo nizbrdo još prije sedam godina
''Bilo je to 2007. godine, vlasnik je bio u posjetu susjedu. Sreli smo se na dvorištu i požalila sam mu se na grozne uvjete u kojima živim, na krov koji se urušava i stare instalacije. Pokazao je razumijevanje i ponudio mi da se iz tog stan preselim u drugi, zid do zida uz taj, također u njegovu vlasništvu. Bila sam sretna, nisam u tome vidjela ništa loše, i potpisala sa s njima novi ugovor. No, za koju godinu se pokazalo da u drugom ugovoru nisam navedena kao zaštićeni najmoprimac, ali povratka više nije bilo.
Od 2010. godine krenuli su sudski sporovi kojima su nas pokušali izbaciti i evo 9. travnja dobili su spor na Županijskom sudu, a mi rješenje da moramo izići iz stana. Od kako sam uzela u ruke taj papir, ne spavam, pijem lijekove za smirenje, strahujem da ću svakog trena, s mužem i ono malo stvari i uspomena morati izići iz ovog stana, dvorišta, u kojemu sam provela čitav život'', ispričala je u suzama te dodala kako zna da je pogriješila što nije dobro proučila ono što je potpisala.
http://www.glas-slavonije.hr/232978/3/Nismo-pazili-sto-potpisujemo-i-sada-smo-bez-krova-nad-glavom
