U današnjem dobu poraznih hrvatskih statistika više ne čudi što sve više mladih ostaje dulje u "obiteljskom gnijezdu", čak 70 posto punoljetnih građana, a mlađih od 34 godine po čemu je Hrvatska neslavni rekorder Europske unije.
Bezbroj je razloga tomu, a upirati prstom više ne vrijedi jer se, na koncu konca, više niti ne zna u koga uprijeti prstom i reći da je kriv - kriza, razmaženost generacija, kasniji ulasci u brak,...? Europski prosjek neosamostaljenih mladih do 34. godine života je 47,9 posto, piše Deutsche Welle.
Jedni od tih primjera su 22-godišnja trgovkinja Ivana iz Like. Trenutno s majkom, dvoje mlađe braće i ocem umirovljenim braniteljem dijeli stan od 70 kvadrata koji je nekoć bio od njene bake i djeda.
Djed ga je po raspadu Jugoslavije otkupio za male novce.
"Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala sam, ali ne ozbiljno. Odselila bih se da su me roditelji mogli poslati na fakultet", objasnila je. Sretna je što barem, za razliku od svojih prijateljica, ima posao pa može pomagati svojim roditeljima umjesto da ih traži novac.
S druge strane, deset godina stariji Zagrepčanin Luka već neko vrijeme razmšlja kako napustiti roditeljski dom u kojemu je odrastao zajedno s bratom. Nakratko je bio uspio otići s djevojkom u zajednički stan, ali idila nije dugo trajala. Poslodavac je propao, Luka je ostao bez prihoda, a kako njegova djevojka nije mogla samostalno financirati zajednički život, odlučili su se vratiti svatko svojoj kući.
"Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti", priča. Na pitanje osjeća li se "luzerom", odgovara potvrdno. Iako mu se posrećilo u traženju novog posla, ne usudi se ponovno uletjeti u podstanarstvo, a i razišao se s djevojkom.
Josip Pandžić s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu objasnio je je li mladima s roditeljima dobro ili je suživot nužan.
Navodi kako su pokazatelji još gori u dobnoj skupini od 25 do 29
godina. Naime, čak
83,8 posto još uvijek nije napustilo
"gnijezdo".
"Od 2000. do 2013. godine primjetan je trend rasta stope onih koji žive s roditeljima. U skupini i žena i muškaraca porast iznosi 0,7%. To je značajno", priča Pandžić za DW i dodaje da razloge za selidbu ili ostanak treba tražiti na više strana.
No, postoje i strukturalni razlozi:
"Konkretno, postoji li u određenoj zemlji tradicija socijalnog stanovanja koja bi eventualno poslužila kao prijelazni oblik između stanovanja u roditeljskom domu i vlasništva nad stanom u kasnijoj dobi? Ako taj socijalni sektor stanovanja ne postoji, događa se rez između roditeljskog doma i vlasništva, a to se manifestira u visokim kreditnim zaduživanjima."
Brojni su se opekli na kreditima.
Ima li rješenja ovom problemu ili će Hrvati i u četrdesetima imati tek sobu u roditeljskom domu? Ne postoji jedan recept, kaže Josip Pandžić.
"Ali ako imamo u vidu dosege socijalnog stanovanja u skandinavskim i zapadnoeuropskim zemljama, kojima bi trebali barem težiti, ako ih već ne možemo doseći u nekim standardima, potrebno je razvijati sektor socijalnog stanovanja. On u hrvatskoj de facto ne postoji. Tako bi se mogao premostiti jaz između stanovanja u obiteljskom domu i stanovanja u vlasništvu. Ne govorim o tome da mladi provode cijeli život u socijalnom stanu, već bi on trebao služiti kao razvojni imperativ napredovanja cijele zemlje", zaključuje za DW.
