Nevjerojatno je kako čovjek prizdravi kad se samo na nekoliko dana makne iz uobičajenog kruga ''kuća-pos'o-kuća'', pardon, ''kuća-Zavod za zapošljavanje-kuća''. A tek užitak preskakanja dnevnika i Facebooka - nisi čak ni napustio zemlju, tu istu od čijih ti političkih i inih afera bude mučno, a već se osjećaš bolje. Dovoljno je na par dana pobjeći u neki drugi grad i perspektiva se mijenja.
Povod za moje zadnje micanje iz (splitske) svakodnevice je bio koncert Bryana Ferryja u Dubrovniku. Nazvala sam sestru koja dolje živi jer se udala za gospara i tugaljivim glasom joj obznanila kako mi nedostaje i kako bi bilo krajnje vrijeme da joj dođem u posjet. A kad je već posjećujem, mogla bih skoknuti i na koncert. Uzvratila je:
''Hoćeš reći, ti bi na koncert, a kad si već na koncertu, skoknula bi i do mene?'' Ah te mlađe generacije, ne vjeruju u staru dobru obiteljsku privrženost.
U svakom slučaju, skotrljala sam se obalom nizbrdo do Grada i kao i svaki put, na samom ulazu u grad, pred mostom Franje Tuđmana, ostala bez zraka. Kao jednoj Splićanki, malo mi je ispod časti to priznati, ali od činjenica se ne može bježati – Dubrovnik je veličanstven. Oko sedam sati navečer montirale smo se u jednoj maloj uličici tik do podignute koncertne bine na Stradunu. Nebo nad nama su šarale munje i ja sam usrdno molila Boga da nam ne pokvari koncert. Pljusak se stuštio unatoč mojoj molitvi, ali je koncert ipak održan, doduše, sat vremena kasnije nego što je bilo predviđeno.
Kako netko može imati 68 godina i onako dobro izgledati?
Kad se Ferry napokon ukazao, masi na Stradunu se oteo uzdah, pogotovo ženskom dijelu publike. Kako netko može imati 68 godina i onako dobro izgledati? Čuli su se komentari – ''Gospodin, pravi gospodin''.
Stradun je bio dupkom pun, a ja sam zavidjela stanarima načičkanima na prozorima njihovih kuća koji su uživali u koncertu iz ptičje perspektive. Stajala sam prignječena masom uza zid u maloj uličici i bilo me strah zapaliti cigaretu. Naime, uličica je bila puna puna stolova i turista koji su večerali, pa sam imala osjećaj, ako zapalim, izbacit će me iz uličice zbog pušenja u restoranu.
Osim što je Bryan Ferry sam po sebi događaj za sjećanje, bilo je nešto nadrealnog u cijelom prizoru – ogromni zvučnici, kabeli, nadsvođena bina, reflektori, cijela menažerija muzičke pratnje i prekrcani Stradun, a kraj svega toga crkva sv. Vlaha i njegov osupnuti duh koji je lebdio nad prizorom i vjerojatno mislio:''Nema veze, preživjeli smo potrese, požare i ratove, preživjet ćemo valjda i ovo''. Mada sam čula i sporadično, nezadovoljno grintanje pojedinih Dubrovčana koji su smatrali da je postavljanje koncertne bine nasred Straduna ravno skrnavljenju same duše Grada, s čime se djelomično i slažem, s druge strane neprocjenjivo je bilo vidjeti lica stranaca – bili su opčinjeni. Usred koncerta opet nas je potopilo, uličicama je tekla rijeka kiše što me sjetilo problema sa odvodom u Gradu i ponovo mi izazvalo začuđenost – kako je moguće da u takvom jednom gradu, u 21. stoljeću još uvijek nije riješen tako banalan problem?
Nakon koncerta na scenu je stupio neki DJ i uz zvukove techna, ili housea ili čega već, cijeli Stradun je plesao. Plesali su i stari i mladi, moglo se vidjeti godišta od 17 do 70 i taman sam pomislila kako su Dubrovčani u staroj jezgri tolerantni kad je DJ-u sa nekog prozora doletjela flaša u glavu. Ovaj se nije dao smesti i nastavio je svoj posao, a sestra i ja smo se uputile prema taksiju.
Nakon kraćih pregovora sa šoferom, krenule smo put Župe dubrovačke. To nam je bilo naplaćeno 80 kuna, a ja nisam mogla sebi doć' od čuda. U Splitu bi nam ta kilometraža (nekih sedam kilometra) bila naplaćena najmanje 150 kuna, a da ne pričam recimo o Trogiru. Ovog ljeta mi je jedan trogirski taksist za relaciju Trogir-Okrug Gornji tražio, kunem se, dvije stotine kuna! Mrtav hladan. Pitala sam ga jel' on to od Trogira do Okruga na otoku Čiovu vozi preko Zadra? Pet kilometara - dvije stotine kuna? Odustala sam od vožnje, naravno, ne da mi se dizat kredit za prebacit se od Trogira do Okruga. Sad će se netko možda zapitati što se vozam taksijima uopće? Pa, kad stignete u Trogir u 11 sati navečer, više ne postoji nikakva prometna veza sa Okrugom osim taksija. Dakle, ako doputujete tako kasno, a nemate organiziran vlastiti prijevoz, možete samo leć' na most o' Čiova i plakat.
'Svaki put kad bi mi taksist naplatio 25 kuna, došlo mi je da ga izljubim'
Inače, za tu relaciju puno je i 100 kuna, koliko mi je nedavno, kad sam se vratila iz Zagreba, naplatio jedan drugi taksist. Dakle, kao prvo, vožnja na istoj relaciji u sedmom mjesecu košta dvije stotine kuna, a u devetom mjesecu 100 kuna. Kao drugo, puno duže relacije su mi zagrebački taksisti naplaćivali maksimalno 50 kuna. A kraće relacije 25 kuna (u Splitu bi to bilo najmanje 50 kuna, naravno, a u Trogiru, ne znam, valjda 1.725 pet kuna?).
U biti, gdje god sam u Zagrebu tih dana bila krenula, svaka vožnja me došla 25 kuna. To me toliko razgalilo da sam taksijem išla i do trafike iza ugla, nije me se dalo istjerat iz taksija od oduševljenja.
Svaki put kad bi taksist rekao ''25 kuna, molim Vas" meni je došlo da mu se bacim oko vrata, izgrlim ga, izljubim i malo se isplačem.
'Eeee gospođo moja, lako je Zagrepčanima i Dubrovčanima'
Pitala sam taksistu u Trogiru kako je moguće da su Dubrovnik i Zagreb upola jeftiniji, na što je ovaj sav ozbiljan i poslovan objasnio: ''Eeee gospođo moja, lako je Zagrepčanima i Dubrovčanima. Pa mi smo turističko misto! Pogledajte tu gužvu i sve to..''.
Ček, jel' to on sebi umišlja da je Trogir turističkije ''misto'' od Dubrovnika? A Zagreb je kanda mala, zabačena provincija u kojoj nema ni gužve, ni turista ni ''svega toga''?
Ma, ima on u stvari pravo. Ne'š ti metropole u kojoj vožnja od točke A do točke B košta 25 kuna. U Trogiru toliko košta samo ono kad taksist spusti prozor da bi vam odgovorio na pitanje ''Koliko dođe do Okruga''.
A ako ga to isto zapitate na engleskom, duplo više, naravno.
