Primjer prvi. Rana je jesen 1968. godine. U posjet SAD-u dolazi ugledni jugoslavenski komunistički političar Kiro Gligorov. Točno mjesec dana ranije trupe Sovjetskog Saveza napale su i okupirale Čehoslovačku pa je cilj Gligorovljevog posjeta bio istražiti kako bi Amerikanci reagirali u slučaju sličnog scenarija u njegovoj zemlji. Odgovori do kojih je došao bili su više nego zadovoljavajući. Ne samo što je najjača, ujedno kapitalistička, sila na svijetu bila spremna nastaviti ekonomski pomagati socijalističku Jugoslaviju, nego je sve što se moglo čuti u Washingtonu ukazivalo da ni vojna pomoć u tom slučaju ne bi bila isključena. Na kraju razgovora predsjednik Lyndon Johnson naglasio je Gligorovu da će mu biti drago da u narednim mjesecima predsjednik Tito sugerira američkoj strani što bi bilo najbolje reći ili učiniti kako bi se situacija u Europi smirila.
Primjer drugi. Tri godine kasnije, u proljeće 1971., kao kruna procesa normalizacije odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice dogodio se susret predsjednika Josipa Broza Tita i pape Pavla VI. Jedan od glavnih razloga približavanja dvije ideološki potpuno suprotne države bili su gotovo identični pogledi na načine rješavanje problema u svijetu. Vrlo konkretno, Pavao VI bio je iskreni pobornik Titove inicijative o sazivanju velike međunarodne konferencije na kojoj bi sudjelovale sve zemlje zainteresirane za izgradnju mira. Papa je bio i još konkretniji, predlagao je jugoslavenskom predsjedniku zajedničku diplomatsku akciju koja bi doprinijela zaustavljanju rata u Vijetnamu.
Jugoslavenska vanjska politika
Da, Titov ugled i karizma bili su važan jugoslavenski adut na međunarodnoj pozornici. Međutim, vanjska politika Jugoslavije bila je dobro osmišljen i politički dosljedan koncept koji će omogućiti održavanje tog ugleda i nakon Titove smrti. U vezi s tim, tek nekoliko primjera. Dobri bilateralni odnosi nastavili su se održavati s velikom većinom zemalja o čemu svjedoče i brojni državnički posjeti Jugoslaviji svake godine sve do njezinog raspada. Pri svakom od tih susreta vodilo se računa da protokol na jednak način tretira političare istog državničkog ranga, neovisno o veličini ili značaju države iz koje su dolazili. Kao što se „male“ pokušavalo ne podcijeniti „velikima“ se nastojalo ne podilaziti.
Kada je u posjet Jugoslaviji 1983. došao američki potpredsjednik George Bush (stariji) njegov domaćin bio je dužnosnik njegovog ranga odnosno tadašnji jugoslavenski potpredsjednik Vidoje Žarković. Kada je pak Mika Špiljak u svojstvu predsjednika predsjedništva SFRJ išao u posjet predsjedniku SAD-a Ronaldu Reaganu, prije samog odlaska jugoslavenska je strana izrazila nezadovoljstvo nekim stavkama protokola kojeg je predložila američka strana poput predviđene dužine razgovora s Reaganom ili kvalitete smještaja jugoslavenske delegacije u Washingtonu. Na put se krenulo tek nakon što je s američkom stranom postignut konsenzus oko svih spornih detalja. Svoje mišiće Jugoslavija je pokazivala i nizom manje važnih, ali jednako znakovitih primjera.
Uoči dolaska francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda jugoslavenski politički vrh vodi raspravu oko toga treba li jednom od najvažnijih europskih i svjetskih državnika dodijeliti samo titulu počasnog građanina Beograda, ili i počasni doktorat, te bi li se na njegovo obraćanje u saveznoj skupštini gledalo kao na preveliku ukazanu čast. Iz današnje perspektive gotovo nestvarno izgleda i situacija kada je predsjednik Turske na putu za Maroko odlučio svratiti i u Jugoslaviju, točnije u Zagreb. Članovi predsjedništva su se okupili kako bi donijeli odluku tko bi se s njim prilikom tog kratkog boravka trebao susresti. S obzirom na to da se nije radilo o službenom državnom posjetu odlučeno je da ne dolazi u obzir da ga dočeka jugoslavenski predsjednik, pa čak niti član državnog predsjedništva. Zaključeno je da će biti dovoljno da mu društvo pravi netko iz ministarstva vanjskih poslova i jedan funkcioner iz SR Hrvatske.
Pokret nesvrstanih, nekad i danas
Primjera koji pokazuju utjecaj socijalističke Jugoslavije u svijetu tijekom Hladnog rata i ugled koji je uživala u Moskvi, Washingtonu, Pekingu, New Delhiju, Kairu ili Vatikanu doista je previše za jednu knjigu, a kamoli jednu kolumnu. Tri su glavna razloga zašto je tomu bilo tako. Prvi se odnosi na važnu ulogu koju su Jugoslaveni igrali u pobjedi nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu. Drugi proizlazi iz specifične pozicije u kojoj se Jugoslavija našla nakon sukoba Tita i Staljina. A treći je vjerojatno i najvažniji, i predstavlja ujedno glavni povod za pisanje ovog teksta. Od sredine 1950-ih, a onda i konkretno od 1961. kada je u Beogradu održana osnivačka konferencija, Jugoslavija je bila jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih.
Ova međunarodna organizacija čiji je broj članova od početnih 25 u međuvremenu narastao na 120 osnovana je kao protuteža hladnoratovskoj blokovskoj podjeli. Države članice naglašavale su svoju nesvrstanost, ali ne i neutralnost, u globalnim političkim i ekonomskim procesima. Bez obzira na to što se u početku radilo uglavnom o bivšim (afričkim i azijskim) kolonijama, pa samim time siromašnim i nerazvijenim državama, biti na čelu organizacije koja se iz godine u godinu povećavala, te po broju članica postala najveća nakon UN-a, bio je jak vjetar u leđa promicanju Jugoslavije u važnog igrača na međunarodnoj političkoj sceni. Uzevši u obzir stotine jugoslavenskih poduzeća koja su od Malezije i Iraka, preko Tunisa i Alžira do Bocvane i Zelenortskih otoka gradila autoceste, luke, brane, hidroelektrane, aerodrome, bolnice, škole, zgrade državnih institucija, kao i mogućnost povoljnije nabavke nafte i plina od npr. Angole, Nigerije ili Libije, nije teško zaključiti da ni ekonomski učinak na zemlju nije bio zanemariv.
Ovih se dana u Beogradu, povodom 60. godišnjice prve konferencije, održava skup pod nazivom „Nesvrstani 2021.“ na kojem će sudjelovati više od sto delegacija sa svih strana svijeta. Ne želim ovom prilikom raspravljati o opravdanosti postojanja Pokreta nakon završetka Hladnog rata, njegovoj ulozi danas, a posebno o političkoj, ekonomskoj i vojnoj nesvrstanosti pojedinih njegovih članica. Ne želim niti uspoređivati međunarodni značaj Jugoslavije (i njezinih političara) sa značajem zemalja nastalih njezinim raspadom (i njihovih političara).
Spomenuti događaj samo me još jednom podsjetio na nedosljednost, tendencioznost i malicioznost pri (pr)ocjenjivanju prošlosti, odnosno uviđavnost i ravnodušnost u očekivanjima kada je riječ o budućnosti. Jer, kako drugačije okarakterizirati pristup koji drži potpuno normalnim i logičnim da jedna siromašna zemlja koja je u ratu ostala bez više od 10% stanovništva, u kojoj je ogroman broj stambenih zgrada, industrijskih postrojenja i prometnica devastiran do neupotrebljivosti, koja deset godina nakon rata ima preko 25% nepismenih, i koju u budućnost vodi jedan bravar, postane utjecajan faktor u svjetskoj politici?! I to u svijetu opterećenom atmosferom straha od nuklearne katastrofe, ekonomskim krizama, brojnim i dugotrajnim „lokalnim“ ratovima, nasilnim smjenama vlasti i vojnim intervencijama velikih sila.
Ili, da nedosljednost naglasim protupitanjem, zašto nam sve to kada je u pitanju Jugoslavija izgleda normalno i logično a, kada je u pitanju Hrvatska, potpuno nenormalno i nelogično?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
