Da su nas kojim slučajem posjetili prije četiri-pet godina, Human League savršeno bi poslužili zlobnicima da dokažu svoju teoriju o Zagrebu kao omiljenoj koncertnoj destinaciji odavno isluženih bendova. U međuvremenu njihov se synth-pop vratio u modu do te mjere da ga pronalazimo na svakom drugom albumu kako pop, tako i indie-rock izvođača, zbog čega su Phil Oakey i ekipa u Tvornicu stigli naoružani statusom iznimno utjecajnih živućih legendi.
Isti je opravdan bez većih problema, pošto se njihovoj hrvatskoj premijeri, baš kao i u slučaju nedavnog gostovanja njihovih učenika Hurts, može zamjeriti tek trajanje od samo 60-ak minuta.
Sve drugo funkcioniralo je besprijekorno – rasplesani 45-godišnjaci prisjećali su se avantura iz Kulušića i Lapa osamdesetih, Oakeyjev glas čist je i snažan kao u najboljim danima, a set-listu ravnomjerno su podijelili eksperimentalni počeci, najveći hitovi i pjesme s novog albuma „Credo“. Očekivano, naglašeno artističke stvari poput „Lebanon“ i „Being Boiled“ nisu pretjerano uzbudile publiku, no trud vremešnih glazbenika iz Sheffielda ipak je nagrađen gromoglasnim ovacijama po završetku doslovno svake pjesme.
S druge strane, evergreeni poput prilično slabo izvedene „Human“, „Don't You Want Me Baby“ i „Electric Dreams“, genijalne Philove suradnje s Giorgiom Moroderom, jednim od najvećih hitmejkera osamdesetih, odrađeni su uz vokalnu pratnju čitave dvorane što je čak i ispočetka rezerviranom frontmenu zalijepilo ogroman osmijeh na lice, natjeralo ga da kao progonjen skače pozornicom i prvo gostovanje u Zagrebu pretvori u možda i najljepšu uspomenu čitave turneje.
