Taman što čovjek pomisli da u hrvatskom predizborju, dovršenom i prije oficijelnog starta, više nema ničeg uzbudljivijeg za vidjeti, kadli na političku scenu ulijeće Crkva, ova naša većinska, rimokatolička. Tako superiorno da možemo njezin nastup uzeti i kao deus ex machinu, svojevrsnu dramaturšku Providnost, ukaz voljom božjeg redatelja.
Velečasni Alojzije ne voli kad je previše crveno
Kako bilo, tek – Crkva uvijek biva svakom loncu poklopac i pred svake izbore bezobzirna. Posljednjih dana, naime, ta je ustanova naglo intenzivirala svoju javnu aktivnost u kontekstu izbornom, na svim razinama. Među prvima, velečasni Alojzije Petrović iz Gotalova kod Koprivnice odvojio je dio svete mise da upozori pastvu kako su Podravina, Međimurje i Varaždinska županija "previše crveni".
Istog svećenika dobro pamtimo i dok je rogoborio, pa umalo i bacio anatemu na ovu državu, kad je ista dopustila da njegova generalnog direktora Benedikta XVI. u Zagrebu dočeka, u prvom redu, jedan deklarirani agnostik. No, iskazuju se i krupnije zvjerke od malomišćanskog klera.
Glavaš – škakljivo i neobično pitanje
Hrvatska biskupska konferencija naputila je vjernike da glasaju za one koji će konačno osuditi "komunističke zločine". Na pitanje da se izjasni o želji Branimira Glavaša da iz kaznionice u Zenici predvodi izborne liste HDSSB-a, predsjednik HBK Marin Srakić rekao je: "To je škakljivo i neobično pitanje, a moj bi odgovor bio još neobičniji." I škakljiviji, valjda, iako bi mu se malo tko nasmijao. A nije lako Srakiću vrdati pred tolikom ljubopitljivošću medija.
Kako priznati, dakle, da ga ratni zločini osječkog krvoloka, u rasponu slučajeva od Josipa Reihl-Kira do Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića, te drugih žrtava, mahom civilnih, nemjerljivo manje tište od četiri i pol desetljeća starijih zločina, a počinjenih nad, recimo, zarobljenim ustašama?
Sve bi te, inače, već odavno uobičajene crkvene gadosti, međutim, bilo kudikamo lakše trpjeti da se ne izvode o javnom trošku. I tu negdje se krije – ma vraga krije, posve je otvorena –temeljna motivacija Crkve za strastveno uplitanje u ovozemaljske posle. U javnim financijama; otud stalna volja da se utječe na izbore, političke prilike i poteze.
Uređivanje parlamentarne slike s oltara
Crkva ponovno uređuje parlamentarnu sliku s oltara, jer se kao vrag tamjana i svete vodice zajedno, plaši svake moguće naznake državnog odmaka od politike izdašnog subvencioniranja njezinih pregolemih svetih potreba. Čak i kad te naznake zapravo postoje, nažalost, jedino u induciranoj crkvenoj paranoji. Oni bi da im dovijeka uoči izbora kakav Ivo uplaćuje proračunski višak i da im također neka Jadranka ne naplaćuje proračunski manjak.
A propos aktualne premijerke, zgodna je ta priča s njezinom odlukom da Crkvi pokloni zgradu bivše komunističke Političke škole u Kumrovcu. Barem da se materijalizira odnos između dviju suprotstavljenih ideoloških legitimacija, vladajućih u različitim povijesnim etapama. Jedni su upravljali ovom zemljom nepunih pola stoljeća, a drugi – u ovoj ili onoj inačici - većim dijelom otkrivenog svijeta kroz preostalo, otprilike, tisućljeće i pol. Zdušno sljubljeni uza svaku vlast osim komunističke, kao jedine prvenstveno socijalne.
Klerikalci oduvijek drukaju za eksploatatorske vlasti
Onda, kakva je ta crkvena politička orijentacija, da vidimo? Njoj unutar same Crkve, ustvari na njezinoj margini, glasno kontrira tek Ivan Grubišić. Crkvena alternativa Grubišiću na izborima u Splitu jest Željko Kerum. Oni su se zajedno, popovi i kerumi, udaljili od slavne formule s devetinom za gospodara i desetinom za Crkvu isključivo utoliko što se danas potlačenoj klasi uzima razmjerno kudikamo više.
Ne čudi što klerikalci oduvijek drukaju za eksploatatorske vlasti, znamo li koliko nekretnina i dalje potražuju. Neki dan u medijima čitamo kako samo u Zagrebu nabrajaju, monotono poput serije Zdravomarija u pokori: bolnica u Vinogradskoj, Muzej grada Zagreba, Klovićevi dvori, Građevinski fakultet na Svetom Duhu, Učiteljska akademija u Savskoj, četiri kazališta, osam kina, 24 vrtića i škole, dva centra za kulturu i, odoka, veći dio terena na kojem je sagrađen Novi Zagreb.
Gdje nema zakona, nema ni kazne
Nije zgorega napomenuti da oni, koji u životu nisu podigli motiku, traže natrag i cirka 10 posto svih poljoprivrednih zemljišta u Hrvatskoj. I, jasno, u nekretninskoj tematici daleko su egzaktniji negoli u metafizičkom te spekulativnom prostoru vjere i srodnog joj političkog angažmana, onoga koji njeguje Crkva. Ilustracija tomu jest opet izjava monsinjora Srakića, naime, o politiziranju pod krovom božje kuće. "U Hrvatskoj ima tri i pol tisuće svećenika", veli, "i može se dogoditi da oni nekada kažu nešto što nije u redu".
Ali, predsjednik HBK zatim dodaje kako sankcija za takve neće biti, jer "gdje nema zakona, nema ni kazne". A onu dvojicu korumpiranih nesretnika iz Dajle, koji su ljetos zgriješili prema crkvenom imovinskom poslovanju, pak, opozvali su tako promptno da im se ubrzo gubi svaki trag. Vjerojatno i danas kleče na kukuruzu u kutu neke sakristije.
Crkva, blaženi otimač tuđe muke
Zakona crkvenih tako nekad ima, nekad ne. Sve ovisi o njezinom ulogu i završnom profitu, o balansu iracionalnog uporišta i – nasuprot istom – strogo opipljive nadgradnje. Tragedija za nas je to što se Crkva, blaženi otimač tuđe muke, pritom još može izdavati za vodećeg zaštitnika radništva. Zahvaljujući npr. tome što su naši socijaldemokrati, pa tako i oni u Europi, dostojni toga imena baš koliko i Crkva proklamirane žrtve Isusove.
A nije da prelati ne bi mogli naći određeno tradicijsko utemeljenje i za socijalno zalaganje. Ako bi već zaista imali rašta vjerovati u navodno postojećeg boga, da povjeruju malo i u čovjeka po njegovu liku. Ima u crkvenoj prošlosti i takvih rješenja. Ali, jok – obično su trijebljena kao gamad, samo zbog otpora sistemu koji pojedincu ili manjoj grupi na vrhu omogućuje nasilno iskorištavanje sviju ostalih.
Takve struje u krilu Crkve postojale su i danas postoje u varijantama koje se najčešće očitavaju pod nazivima teologija oslobođenja ili kršćanski socijalizam. Službeni ih je Vatikan sustavno odbacivao kao heretička naukovanja, propisujući njihovu kvarnost u odnosu na dogmu. Bez obzira što je i dogma naprosto tek jedna od svjetovnih redakcija vjere, no interno-politički etablirana ponad svake joj historijske alternative. Iz navedenih veleposjedničkih razloga, dakako.
Naročito vrijedan posao u zatiranju socijalno nepotkupljive opozicije u Crkvi obavio je lično sadašnji papa, u vrijeme dok se još zvao samo Josef Ratzinger, predvodeći vatikansku Kongregaciju za nauk vjere. I znakovito kadroviranje u njegovu primjeru dosta govori o pažnji koja se posvećivala opasnosti od lijevog zastranjenja jedne tako izrazito desničarske adrese.
Poruka Crkvi uoči izbora
Logično je da se ono što poznati slovenski panker Marko Brecelj naziva "multinacionalka Vatikan", uvijek nalazilo izrazito ugroženim uslijed socijalno nadahnutog oponiranja u vlastitoj organizaciji. Spomenuti crkveni antipodi kojima je na srcu dobrobit najširih slojeva, a ne samo vlastite drobine i one narodnih izdajnika, zato su u iole značajnijem broju opstali jedino na doslovno suprotnoj strani svijeta, u Južnoj Americi. A u Hrvatskoj ih nema ni za lijek.
Tako da ovdje u smislu zaključne poruke Crkvi uoči izbora, nemamo izbora. Obraća se ona prigodno nama, pa ćemo i mi njoj. Ali, bar će nam diskurs ostati u skladu s njezinom dičnom tradicijom javnog komuniciranja, premda ga ona takvog rabi isključivo s pozicije moći. Čast rijetkim izuzecima, dakle, no što se tiče ukupne vaše institucije, od Kaptola do Svete Stolice – čisto simbolički – neka ste prokleti.
