'Nećete, nećete, dok dišemo nećete'! Piše to na zidu u Pučišćima. Nijedan grafit u zadnjih dvadeset godina nije tako bolio.
Interventna policija na žuljave ruke. Interventna policija na uplakane oči žene u crnoj majici. Gledam te robocopove pod šljemovima. Pitam se da li ih je bar malo sram. Kako se osjećaju dok izvršavaju zadatak. Dok osiguravaju "sprovođenje zakona". Znaju li da štite zakon koji krši onaj drugi zakon, po kojem svaki čovjek ima pravo na rad? Gledam im lica, tražim, skoro očajnički, bar grimasu po kojoj ću zaključiti da im je muka. Vrtim fotografije na nekom portalu. Dvije fotografije radnika prignječenih interventnom policijom, pa između reklama za wellness. Pa dvije fotografije radnika koji zuri kroz željeznu mrežu "marice" u koju je uguran, pa reklama za wellness. Apsurd, cinizam slučajnog poretka stvari ceri mi se sa te stranice. Interventni stoje onako čvrsto ukopani, na licima im prigodna bešćutnost. Lica im od kamena. Pred specijal-201012070191004-Jadrankamen. Možda moraju izgledati tako? Možda im je to u opisu radnog mjesta:"Od zaposlenika se očekuje da štiti poredak i zakone ove države gumenim čizmama, pendrecima, šljemovima te izrazom svog lica, koje mora biti bezizražajno. Svaka empatija sa eventualnim prosvjednicima smatrat će se grubom povredom radne obveze". "Sami ste birali". Ne mogu više čuti tu rečenicu. Sjećam se scene nakon privatizacije Željezare Split - čovjek od nekih 58 godina stoji ispred ugašenog pogona i plače. Reagirati na takav prizor izjavom "Sami ste birali" je otprilike kao da pretučenoj ženi u Sigurnoj kući kažeš, naslađujući se, "Sama si birala muža". Nemam ja želudac za to, koliko god možda ta misao istinita bila. Gledajući lice i oči čovjeka koji plače pred ugašenim proizvodnim pogonom, nekako znam da on ovo nije birao. Nekako, znam da je proveo svoj radni vijek hraneći onu užarenu visoku peć, misleći uvijek najbolje. I kad je birao, i kad je uzeo pušku i krenuo u rat, i kad je opet birao. Za njega sam sigurna da nije ovo birao. I za onu uplakanu ženu na koljenima ispred zgrade Jadrankamena na Braču. I svaki put nisam imala snage ništa reći, samo sam plakala zajedno s njima. Potpuno neprofesionalno. I neinterventno. Robocopovi će večeras doći svojim kućama i jesti. U biti, moralno gledano, mogu biti zadovoljni. Jer su možda omogućili besplatan obrok radnicima koje su pritvorili. Oni drugi, koje nisu priveli, možda i neće jesti. Robocopovi su danas samo radili svoj posao, jer treba se imati za život. Za plaćanja režija, struje, vode. A treba i djecu obući. Školovati ih. A i traže ta djeca tri obroka dnevno. Između, voće. I da, dosta povrća. Djeca onih radnika bi isto tako. Ali ne mogu sva djeca ove zemlje jesti kad, koliko i što hoće. To mogu samo djeca onih koji osiguravaju sprovođenje zakona. Ne onog po kojem svaki građanin ove zemlje ima pravo na rad. Ne onog po kojem svako dijete ove zemlje ima pravo na voće i povrće. Nego onaj zakon po kojem to pravo imaju samo izabrani. I oni od tih izabranih zaposleni. Svi će ti izabrani večeras jesti. Mirne duše. Ovi koji su sada vlast. Također i oni iz bivše vlasti koji one uplakane oči žene u crnoj majici vide kao zgodnu priliku da prozovu novu vlast. Ah, kako će uvjerljivo stara vlast suosjećati sa jadnim radnicima. Ah, kako će odlučno stara vlast pozivati novu vlast da "dođe u Sabor". Kako zgodno. Kako dirljivo. To, kad policija tuče radnike. Evo prilike za ranu predizbornu kampanju.
