Zaboli te duša kada zaroniš u mir plavetnila ovih dana. Tisuće i tisuće jedrilica, motornih brodova, turističkih arki spuštaju sidra u zadnja polja periski koje izumiru. Ničeg više nema na našem dnu doli boca, plastike i smeća. Nema života više u našem moru. Kada je toliko života na površini, tada onaj nevidljivi, ispod površine umire.
Moru treba pisati pjesme.
Odvedi me do mora i otvorit ćeš mi jedan opojan praznik s radosnim
svitanjima i neizvjesnim sutonima. Moja želja za morem sakupljala se i
rasla s mojim djedovima, žestoka je u meni kao eksplozija, i kamene zidine
što su srasle iz njega i vječna muzika njegovih valova, šljunka koji
škrguće, sve je to more meni, zapisao je Ivo Andrić u svojim „Pričama o
moru. “
Sve je to more, mjesto u kojem se život i smrt stapaju u jedno. U granicu
na horizontu. Waitapu. Honore de Balzac kazao je kako žena poznaje lice
čovjeka kojeg voli, kao što mornar poznaje otvoreno more, svaku njegovu
mijenu, jer more kada te jednom opčini, tada zauvijek ostaneš u toj modroj
brazdi čuđenja, toj mističnoj i divljoj ljepoti koja skriva sve tajne ovoga
svijeta, pa ti se čini da ćeš ih dokučiti, čim zabonaca, čim se znojem u
istoj slanosti izmiješa i krv i voda, pa se stopi sve u iste misli.
Čovjek razmišlja o sebi dok promatra more, jer je ono kao život, uvijek
nemirno i uvijek u pokretu. Ribari znaju koliko je more opasno pa ga
poštuju, njihove pošte diskretno su označene „sinjalima“ da ne remete
njegov mir i zapovijedi. More i zvijezde ista su poveznica, vječno u
kružnom kretanju, vječno u elipsi, pa zajedno dišu i mjesec moru napuni
pluća pa se rodi plima, ona koja prekrije stijene.
Čuđenja dovoljno za sve
ribe i za sve ljude.
Mi smo poput tih stijena koje čekaju plimu. Ukočeni, ispunjeni čežnjom,
nikada dovoljno sigurni u sebe, i stojimo pred sudom mora koje ne voli da ga se kroti, da se po njemu besmisleno brodi pa ga se truje. More ne voli da ga se čeka, da se čeka da more podivlja. Jer ga se ne poštuje.
Žene pomoraca znaju za ta čekanja, čekanja ispunjena čežnjom koja para i
diše, koja je prisutna i vječna. Žene pomoraca su kao sidra, prepletena na
dnu na morskoj gibljivoj čistini, i svaki pomorac će se čvrsto držati za
svoju ljubav u vječnom dijeljenju, dijeljenju s morem.
Nikada čovjek nije osvojio more.
Nikad do ovih naših dana. Osvojio, ukrotio, pokorio. Pokazao mu tko je gazda. More mu je dozvolilo da mu se po leđima i hrbatu šeta, more se naviklo da
se po njemu brodi, ali nikada more nije dalo naslutiti veličinu svoje
ljubavi, ni snagu opasnosti koja se u njoj krije. More je razdvojilo
ljubavnike da vječno čeznu dok je jedan u njegovu zagrljaju, da bi kao
malena suza vječno prkosila gravitaciji, koja samo u moru nema značaj.
More nema dodir.
Platon je shvatio more, njegovu i ljudsku prirodu, pa je moru podario vrste
ljudi koje njime brode, kazavši da postoje živi ljudi, mrtvi ljudi i
pomorci. A pomorci su oduvijek znali od kuda dolaze i kojoj luci brode, jer
da to nisu znali niti jedan vjetar za njih nikada ne bi bio povoljan.
More poštuje mornare, ali mrzi turiste. One što besmisleno tumaraju njime, pa u njega spuste svoj otpad da odu. Prazniji nego su došli. Mornari? Nisu to mornari. Ne znaju turisti što je 'genova'
Kobilica broda, „genova“ i „kolumba“, nikada nisu za mornara bile brod.
Brod je ono što te stvari treba, a brod je za pomorca čista sloboda,
otkrhnut dio duše koji napne jedra, da bi u smiraj zavukao i zaspao u
konope. Za turiste brod nije kuća. Za njih je brod investicija. Oni su to platili da ih vozi.
A more šuti i pati. I kako prolaze dani, kako se vjetrovi divlje ophode prema tebi, shvatiš da
su sve tvoje rane u vječnoj suprotnosti i da ih s vremenom samo cijeli sol.
Slani svijet koji je prema ljudima velik, a u odnosu na svemir sićušan i
svet. I tu u modrom plavetnilu nastaju tajne, nastaju oni koji te tajne
znaju i poštuju, a to su ljudi od mora, ribari, pomorci, nautičari,
ronioci. Među turistima nema ni ribara, ni pomoraca, ni nautičara koje more poštuju.
More zna kada ga se skrnavi, kada se ljudska vjera spušta u njega i more ga
ne želi, ništa ljudsko, ni kosti njihove, ni zastave, ni zahrđale sablje ni
križeve. Ovo ljeto uradili smo upravo to. Pustili smo ljude da ga skrnave.
I oni su to bez iti malo poštivanja učinili. Turisti. Na tisuće njih, sa
tisućama tona svog ljudskog smeća. Plastike. Metala.
A more šuti i čeka. Čeka da odu.
Jer more je vjera, more je samo sebi religija i more nema ništa ljudsko,
doli rastvorenih utroba brodova koji zauvijek počivaju u njemu. Jer more se
ne sili niti dokazuje, more se poštuje, mora se boji i more se voli, čista
srca i kristalne duše, pa ti more vrati, more te shvati i more ti da novu
vjeru, novu religiju, novi križ. I to ljudi od mora i oni koji s morem i
od njega žive znaju.
More ne treba nove križeve.
Život s morem dovoljan je križ.
Zbog toga ne skrnavite nam more. Onu zadnju čistu tajnu koja diše. Onu
zadnju kocku kristalne vedrine u koju još niste zašli da je „šporkate“
svojim ljudskim prizemnostima. Svojim idolopoklonstvima, svojim bahatim
nerazumijevanjem mora. Ostavite nam to zadnje uporište.
Zadnju granicu u kojoj vas nema. Vas turista. Kod svakog zarona vi
nestajete, a počinje tišina. Počinje ono iskonsko poštivanje mora.
Sve ono što vi nikada nećete imati.
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne održavaju nužno stav RTL.hr-a*
