Od kraja rata pa naovamo, malo je toga ostalo što nam nije, sve po redu i zakonu, bilo oduzeto. Malo-pomalo, država, sanjana ili ne, a sve u ime novog poretka, malom čovjeku uzela je sve što je mogla.
Naš prag boli postao je rasteziv do bola
Iz godine u godinu, naš prag boli postajao je sve rastezljiviji, naš prag boli postao je, u biti, rastezljiv do bola. Pa smo se tako navikli, pomirili s gubitkom čak i onih najelementarnijih ljudskih prava, a koja su podrazumijevala pravo na rad, na osnovnu egzistenciju, na kakvu-takvu materijalnu sigurnost. Materijalna sigurnost u nekim drugim zemljama svijeta možda znači nešto više od prava na plaću i/ili mirovinu, ali kod nas to je ravno snu o basnoslovnom bogatstvu. Pitanja koja ljudi postavljaju kad im netko kaže da negdje radi, podsjetnik su na to koliko su naši kriteriji za "dobar život" i za sreću pali.
"Radiš li negdje?"
"Radim."
"Plaćaju li te?"
Nekad davno, status zaposlene osobe podrazumijevao je da je čovjek plaćen. Pa se nije pitalo "Plaćaju li te?", nego "Kolika ti je plaća?" Danas, to ne samo da se ne podrazumijeva, nego se doživljava kao rijetka sreća. Odgovaramo "Da, plaćaju me" i kucamo u drvo, da ne ureknemo, jer se izjavu "Plaćaju me" doživljava skoro pa kao besramno hvalisanje, kao da sudbini bacaš rukavicu u lice, kao da usudu mašeš crvenom krpom ispred lica.
Sve smo predali bez ispaljenog metka
U paketu s gubitkom povlastice plaćenog rada, izgubio je prosječan stanovnik ove zemlje, osim snova i dostojanstva, još gomilu dugih stvari. Sve osim pukog spajanja kraja s krajem postalo je luksuz. Zaboravili smo na "osam sati rada, osam sati sna, osam sati zabave, odmora, rekreacije". Kino i kazalište, putovanja i sve ono što iziskuje makar i kunu troška, odavno više ne spada u ono što se "podrazumijeva". Sve ono za što su se nekad davno neki drugi ljudi hrabro izborili, mi smo predali, što bi se reklo, skoro bez ispaljenog metka.
U takvim uvjetima, jedino što čovjeku preostaje učiniti da bi opstao, da ne bi poludio, mali su bjegovi. Mali bjegovi koji ne koštaju ni kune. A tako nešto može se ostvariti najčešće samo u "suradnji s prirodom". Nikad prije priroda nije bila tako dragocjena. Vrludajući planinom, brdom, šumom ili po kamenjaru negdje uz more, makar na nekoliko sati, čovjek se osjeća kao da je izmakao pohlepnoj državnoj šapi. Zelenilo šume, modrina mora, bjelina kamena, to je nešto što mi ne možete uzeti, misli si mali čovjek. E pa, mogu oni, mogu ti uzeti i to. Jer, i nebo, i more, i planina, i rijeka, i šuma, sve je to državno. I zrak koji udišeš. I šparoge koje bereš.
Sve u vezi sa šparogama oduvijek je bio obred
U pričama o bjegovima u prirodu šparoge imaju posebno mjesto. Sve, baš sve u vezi s njima oduvijek je bio obred. Kad bi netko, u onim prvim proljetnim danima, predložio "Ajmo brat šparoge", to je zvučalo kao poziv u čistu radost. U šparoge su išli čak i oni koji ih nisu voljeli jesti. Jer je dio užitka pripadao samoj potrazi za njima. Bilo je nečeg mističnog u tom branju, u tom lovu na "male zelene". Nikad nismo uspjeli shvatiti kako je moguće da cijela grupa ljudi prođe jednim puteljkom berući ih, a da netko tko prođe iza njih opet pronađe još šparoga koje su promakle toj grupi. A tek kad naletiš na one crne! Eh, svaki pravi berač šparoga zna da su crne bile zgoditak, one su bile "masne", pune mesa...
U tim pohodima neki berači bi znali odlutati, kao Crvenkapica berući cvijeće za baku. Jedna šparoga je vodila do druge, jedan grmić šparožine najavljivao drugi, još veći i bogatiji, baš tamo iza onog kamena... Koja kontemplacija, igra, spokoj. Pa tek onaj povratak kući, svatko sa svojim snopom, pa čišćenje, ono napipavanje dijela korijena gdje šparoga krcne baš kako treba, zvuk koji je značio da si šparogu prelomio baš na pravom mjestu. Sve to, branje, vrludanje, traženje i čišćenje bilo je uvertira jednako vrijedna samom činu kuhanja i konzumiranja. Nekoliko jaja "utvrdo", malo maslinovog ulja, soli, papra, kvasine, tona kruha i eto obroka koji je Bog smislio samo da bi se i mali čovjek ponekad mogao osjećati kao car!
Deset komada, pet kuna
I zato, vijest o tome da je država odlučila svoju šapu staviti i na tu svetinju, zvuči skoro pa kao znanstvena fantastika. "Za rekreativno i komercijalno branje u državnim šumama predviđena je naknada po sakupljenoj količini i prema cjeniku Šumarije obračunava se naknada koja za stručak šparoga (deset komada) iznosi pet kuna."
I ne samo to, nego bi se za branje šparoga trebala još ishoditi i nekakva dozvola. Država se dosjetila da nam još uvijek nije baš sve oduzela. I zato će napraviti sve da nam ne preostane više nijedna besplatna radost, nijedna besplatna utjeha. Naravno da se neće na tome zaustaviti. Plaćat ćemo mi još, kao što se ljudi često šale, i zrak koji udišemo. A dijalozi će nam uskoro, vjerojatno, izgledati ovako:
"Radiš li negdje?"
"Radim."
"A koliko im plaćaš?"
