Prateći neki dan članke po novinama, a u vezi i povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, sjetila sam se odlomka iz knjige jednog njemačkog pisca filozofa, čije sam ime, nažalost, zaboravila. Odlomak mi je ostao u sjećanju zato što je dotični pisac cijelu knjigu posvetio ideji koju bi mnogi, valjda, nazvali čistom utopijom. Naime, čovjek tvrdi da bi ovaj svijet postao baš onako dobro i mirno mjesto, za kakvo se naprimjer zalaže svaka novoizabrana Miss svijeta, samo kad bi ljudi, napokon, postali dobri prema svojoj djeci. Po njemu, svaka vrsta zlostavljanja koja postoji posljedica je činjenice da mi ljudi, jednostavno, nismo dovoljno dobri prema svojim potomcima. Čak i onda kada, prema općim društvenim kriterijima, ustvari, jesmo dobri. Njegova teorija je u biti poprilično jednostavna – ovisno o tome kako je neko dijete bilo tretirano od strane svojih roditelja, ono će kasnije u svom životu "izabrati" jednu od dvije moguće i najčešće uloge, a to su uloga žrtve ili uloga agresora. Drugim riječima, kad odraste ili će zlostavljati ili biti zlostavljano.
Ne čujemo jedni druge
Fizičko i seksualno zlostavljanje su užasna stvar, ali ono drugo zlostavljanje, koje je tako neprimjetno, a tako masovno, odvija se svakodnevno u milijunima domova. To zlostavljanje je još teže jer je tako diskretno i oni koji ga čine toga najčešće nisu uopće ni svjesni. A radi se o zlostavljanju neslušanjem. Mi, jednostavno, ne čujemo jedni druge. Zato što ni nas nisu čuli dok smo bili djeca.
Ne čujemo bol, ne čujemo tugu, ne čujemo strah. A najtužnije od svega, ne čujemo ljubav. Ljubav u svom najčišćem obliku, bezuvjetnu ljubav, ljubav koju ti samo dijete može dati. Ljubav kojom pokušavaju doći do nas, uvući se u naš automatizirani svijet odraslih osoba s "obvezama". Oni stalno pokušavaju, a mi ih isto tako uporno odbijamo, a sve misleći da, živeći taj automatizirani život, živimo za njih i u ime naše ljubavi prema njima. I, ironično, ali, što neki roditelj ima jači osjećaj odgovornosti prema svom djetetu, to će se grčevitije i žešće od tog djeteta udaljavati. Mi njima moramo "obezbijediti". Kuću. Stan. Školovanje. Koliko samo takvih "obezbijeđenih" kuća zjapi prazno jer su djeca, normalno, imala sasvim druge planove za svoj život. I ne pada im na pamet nastaniti se u toj trokatnici ili tom stanu zbog kojih njihovi roditelji nikad nisu imali vremena zastati i čuti ih.
Umijeće skrivanja
Uz neslušanje, postoji i problem skrivanja. Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje jer u suprotnom kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate život. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno već stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni.
Često se mnogi od nas vjerojatno zapitaju zašto zlostavljane žene uopće tako dugo šute, zašto saznamo u kakvom paklu žive tek onda kada, najčešće, bude kasno da bi im se bilo kako pomoglo? Pa, valjda, zato što cijelo društvo pati od manjka senzibilnosti na takve teme.
Recimo, slučajevi seksualnog iskorištavanja djece. Djeca o tome najčešće šute, a i kada se o tome usude progovoriti, kakve su reakcije? Kakve su reakcije kad se o tim temama naprimjer govori u nekim televizijskim emisijama? Najčešće u stilu: "Ma, hajte, molim vas, pa to se dešava samo u američkim filmovima, to su neke daleke i nastrane teme koje obrađuje nastrana Oprah Winfrey, kojoj plješće isto tako nastrana američka publika, takve se stvari nama, i ovdje, ne dešavaju."
Navika šutnje
Dogodi li se da je kojim slučajem u zlostavljanju djeteta glavnu ulogu imalo neko svećeničko lice, nekom tužnom ironijom pod sumnju se prvo stavlja dijete, a svećenika se brani nogama i rukama, sve dok više i Bogu i vragu ne postane jasno da je dotični zaista pedofil i zlostavljač.
Sve u svemu, ispada da, radilo se o ženama ili o djeci, a, naravno, i o žrtvi bilo kojeg spola ili godina, šutnja proizlazi iz straha, ali i iz gole činjenice da smo društvo koje u svojoj podsvijesti, ustvari, njeguje kult žrtve. I ne samo kult žrtve, nego i kult "svete obitelji", svetih institucija, svetih ljudi i svetih autoriteta. I da, radilo se o ženi ili o djetetu, možda bismo se trebali zapitati koliko puta nismo čuli ni vidjeli nešto što smo trebali čuti i vidjeti. Koliko je naša briga samo deklarativna, a koliko smo i sami žrtve nekih "svetih" tradicija. Možda na svijetu ne bi bilo toliko vriskova kad bismo se nekako uspjeli riješiti navike da – šutimo.
