Reportažu prenosimo u cijelosti:
"Nakon burnog derneka prethodne večeri u CEDUS-u (Centar za društvene aktivnosti) i sarajevske svakodnevnice koja je u to doba više zračila nekom svjetskom kreativnošću, a ne nekom predratnom depresivnom situacijom, prijavio sam se, kao i obično, u osam sati u redakciju Oslobođenja. Nakon uobičajenog ispijanja kave i profesionalne rutine - šta nas danas očekuje (kraj studenoga 1991.), u našu fotoslužbu je ušao novinar Vlado Mrkić i upitao tko će s njim u Vukovar.
Ako sam išta tih dana očekivao, onda je to bio upravo taj poziv koji će mi razbiti znatiželju - šta se krije iza fotografije Vukovara koju svaku večer, mjesecima, ponavljaju na udarnom TV dnevniku da bi ilustrirali nebulozna izvještavanja o zaraćenim stranama, kako su eufimizmom branili narod da bi mogao mirno spavati.
Tjednima me je iritirala i intrigirala ta vijest o "zaraćenim stranama" pa, kada je Vlado ušao u redakciju tražeći fotoreportera, skočio sam u sekundi, ne dajući priliku drugim kolegama da reaguju na poziv.
Već nakon sat-dva truckali smo se zajedno u Golfu dvojki prema Vukovaru. Puni entuzijazma i očekivanja što ćemo tamo vidjeti, nakon prelaska Save iz pravca Bijeljine, uključili smo se u nepreglednu kolonu tenkova prema Vukovaru. Sve bi ovo izgledalo kao vojna vježba da lijevo i desno od putnog pravca nije bilo sve srušeno i spaljeno.
Kao u Hirošimi
Ulazak u Vukovar je izgledao kao kada te netko, bez prethodne najave i pripreme, ubaci u Hirošimu. Šok je blaga riječ kada čovjek iz sarajevskog mirnog okruženja uleti u razrušeni i spaljeni grad. Još mi u glavi bruji od sinoćnjeg derneka, a pri prvom izlasku iz Golfa u predgrađe Vukovara, suočavam se s leševima ispred kuća.
Bivši vlasnici kuća leže ubijeni ispred zgarišta koji se nekada zvao njihov dom. Pomisliš, možda, ipak, da su to kulise za neki novi film, ali raspadnuta tijela govore da ovdje nije riječ o sedmoj umjetnosti nego o ratu.
Vozimo prema centru grada i sve se više uvlačimo u apokalipsu iz koje se ne može nigdje. Dolazimo do gradske bolnice, ili onog što je nekad bila. Ulazimo u zgradu za koju, kada bih je opisao riječju 'sablasno', time nikome sigurno ne bih uspio ništa dočarati. Uglavnom, bolnica je sva izbušena granatama, bez prozora, ali i bez ljudi/bolesnika.
Pitam nekog vojnika u prolazu: 'A, gdje su ljudi?'.
'Eno ih preko ceste', odgovori vojnik.
Preko ceste je klasično slavonsko imanje s velikim dvorištem, ali sada prepuno leševa. Jedan uz drugi, spaljeni, pougljeni, uglavnom svi u zavojima, par centimetara razmaka između svakog od njih.
Vlado jurca od jednog do drugog, mislim da traži nekog nestalog rođaka, a ja ga makinalno, bez razmišljanja, pratim u stopu i fotografiram.
U neko doba izgubim Vladu iz vida, i nađem se u polju smrti, okružen desecima tijela. Upravo stojim tik uz spaljenog i pougljenog čovjeka, s rukom podignutom u zrak, poput nekog spomenika slobode. Stojim zamrznut, jer - ako se pokrenem nepažljivo lijevo ili desno, moguće je da mu smrskam ruku.
Ubijen jer je rekao 'kaj'
U centar polja smrti sam došao tako što sam gledao kroz objektiv fotoaparata i kada sam ga spustio, tek sam onda postao svjestan gdje se nalazim. Kako pobjeći iz ovog pakla? Ni iza vrata ovog imanja situacija nije puno bolja. Do izlaznih vrata je samo 50 metara, ali i deseci leševa. Još sam u čudu kako sam uspio uopće doći ovdje, a još veći mi je problem kako se vratiti natrag da nekome ne stanem na glavu ili ruku.
Kako se vratiti u normalu kada se nalaziš usred pakla?
Napokon, izlazna vrata i naš Golf dvojka. Gas do daske i kao sumanuti vozimo, pravac - Borovo Naselje, kao da nas tamo čeka spas. Lijepo neznanje. Jednu katastrofu zamjenjujemo drugom, samo se mijenja ime grada. Lunjajući između tipičnih socijalističkih zgrada, zaustavljam se pred jednom, ispred čijeg ulaza leži mrtav čovjek.
Upravo kada sam podigao fotoaparat u kadar su mi ušla dvojica 'dobrovoljaca' i klik - fotografija je nastala.
Pitam ih: 'A, zašto je ovaj čovjek mrtav?'
'Ustaša' odgovaraju uglas.
'Pa, kako znate kada je civil, nema oznaka?'
'Kada smo pokucali na vrata, rekao je 'kaj'':, odgovori jedan i produži dalje.
Kuda dalje? Sve je kao na fotografijama i filmu o Hirošimi samo što je ovo sada uživo. Gdje se god mrdneš, nesreće za narednih deset generacija.
Ponovo u Golf, koji se sve više pretvara u neko skrovište, zaštitu, bijeg od pakla.
Vukovar ponovo. S vrha neke, nečije crkve, pravim panoramski snimak srušenog grada, ali kroz objektiv izgleda kao da pada kiša iako je sunčan dan. Fatamorgana? Spustim fotoaparat, vidim sunčan dan, dignem fotoaparat, pogledam kroz objektiv i ništa ne vidim jer je mutno. Samo neka voda. Popipam se po licu, a ono mokro kao da me je neko zalio vodom, takav je prolom suza bio, a da nisam to ni osjetio.
Uspijem nekako sići sa zvonika i nadomak spasa, našeg Golfa, sretnemo jednu obitelj Slovaka. Njihova priča je bila tako žestoka da količinu bola više nisam mogao podnijeti i blagi živčani slom bacio me je na zadnje sjedište auta u polusvjesno stanje. Probudio sam se tek u hotelu, drhteći od straha.
Vukovar 'stara vijest'
Nakon par dana domogli smo se Sarajeva koje je u to doba pjevalo svoj labuđi pjev. Sutradan sam svojim prijateljima i kolegama u Oslobođenju pričao o užasima koje sam vidio, i bio svjestan da nas čeka sudbina Vukovara.
Ali 'pametni i načitani novinari' iz 'kožnog restorana' nadobudno su vrtili priču o nemogućnosti rata, te kako su kultura i civilizacija jači od tenkovske granate. Osjećaj bespomoćnosti da ljudima objasniš šta ih sutra čeka.
Tumaram gradom i vučem ljude za rukav da im objasnim da će sutra biti ubijeni, ali uvijek isti lakonski odgovor kako smo isuviše civilizovani da nam se to može dogoditi.
Predajem ostatak fotografija desku Oslobođenja, uz želju da bar pola novine ilustriraju fotografijama užasa iz Vukovara, ali dobivam odgovor dežurnog urednika kako je Vukovar već stara vijest i nije nikom zanimljiva.
Stoga odlučim napraviti izložbu fotografija u Teatar Klubu, da pokažem ljudima o čemu se radi. Ali, bio sam toliko emotivno skrhan, pa sam zamolio Milomira Kovačevića da izradi fotografije i postavi izložbu umjesto mene.
Izložba je bila, a kao da nije
O njoj je Miljenko Jergović zapisao: "Veliki i zaboravljeni sarajevski fotograf tog vremena koji se zvao Mladen Pikulić i još se, hvala Bogu, zove, u vrijeme pada Vukovara otišao je u Vukovar i napravio jedan užasno potresan i strašan serijal fotografija. Bile su izložene fotografije pored stolova za kojima mi sjedimo, za kojima moja generacija sjedi. To je bilo jedno zastrašujuće iskustvo - to kako mi sjedimo i kako se zapravo dijelimo na one koji su naživcirani, koji su uzrujani, koji su pogođeni i na one koji će preko toga prijeći. U tom trenutku to čak nije bila uopće nacionalna podjela, na čemu ja stalno inzistiram.... Jednostavno, nekim ljudima iz moje generacije i transgeneracijski je bilo svejedno (...)"."
Fotografije Mladena Pikulića preuzete su s portala Al Jazeera Balkans
