Fantomska prijetnja koja se prošlog tjedna provukla kroz medije, o tome da Slovenija ponovo igra na kartu blokade pristupa Europskoj uniji, za Hrvatsku bi mogla biti prikriveni blagoslov. Iako svi znaju da su to uglavnom prazne priče, postoji u Hrvatskoj jedan relativno bitan faktor koji naprosto tjera čovjeka da urlikne preko granice: "Slovenci, blokirajte nam pristup!" Taj faktor obitava na Markovom trgu u Zagrebu, a zove se Vlada Republike Hrvatske. S ovakvom Vladom, naime, ulazak u EU donosi i konačnu smrtnu presudu hrvatskom gospodarstvu.
Vlada premijera Zorana Milanovića, s prvim i neprikosnovenim potpredsjednikom Radimirom Čačićem, pokazuje sve znakove krajnje dezorijentiranosti, barem kad je gospodarstvo u pitanju. Ako im je HDZ stavio u ruke figurativni upravljač naše ekonomije usmjerene ravno u provaliju, Milanović, Čačić i ekipa sada, držeći taj upravljač i dalje čvrsto okrenut u istom smjeru, hineći važnost i odvažnost, ustvari se tiho došaptavaju i pokušavaju odgonetnuti što to, kvragu, znači kad ta neka mala kazaljka pokazuje "250 km/h".
Guverner ukazao na propast
Guverner središnje banke Željko Rohatinski, u ulozi fantazmagoričnog policajca, prošlog im je tjedna, kao uostalom i prijašnjoj Vladi u nekoliko navrata, pokušao pokazati znak STOP i ukazati na propast koja se sprema, no oni ga u toj brzini nisu ni vidjeli ni čuli. Možemo valjda biti samo zahvalni što ga nisu i pregazili.
Sredinom iduće godine, kad Hrvatska postane punopravna članica EU, u potpunosti će nam se otvoriti tržište od gotovo pola milijarde ljudi. Iako isprva to zvuči obećavajuće za naše gospodarstvo, istina je da će to značiti i kraj za ono malo što je od hrvatske privrede još preostalo. Razlog je jednostavan. Hrvatske tvrtke i poduzetnici ne znaju poslovati na otvorenom, konkurentnom tržištu. Poduzetništvo se, naime, u Hrvatskoj svodi na dobre odnose s politikom. Odnosno poduzetnici kod nas nisu uspješni biznismeni koji spremno i uspješno odgovaraju na zahtjeve i hirove tržišta. U Hrvatskoj je poduzetnik ona osoba koja održava dobre ili bolje odnose s politikom i vlašću. Bilo lokalnom bilo nacionalnom. Uspješni su oni koji se u određenom trenutku uspiju okoristiti tim odnosom na bilo koji način. Uz, naravno, anemičnu reakciju pravosuđa na sve to. Vrlo rijetki izuzeci su tu samo da potvrde to neprikosnoveno pravilo.
Nastavak Sanaderove prakse
Prisjetimo li se izlizane poslovice o tome da ako čovjeku poklonite ribu, on će biti sit jedan dan, no naučite li ga pecati, bit će sit cijelog života, imamo i odgovor što je to točno kancerogeno u našoj ekonomiji. Sve dosadašnje vlade, pa tako i najnovija, jednostavno su nesposobne shvatiti da hrvatske poduzetnike, a uz njih i obrtnike i poljoprivrednike, prije svega treba naučiti pecati. Treba ih naučiti kako poslovati u tržišnoj ekonomiji. Među zdravom konkurencijom. Jer to nam stiže iz EU.
Vlada Zorana Milanovića nastavila je praksu vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor da probleme u gospodarstvu rješava samo za one koji licitiraju dobrim vezama u politici i, eventualno, medijima. Zakonska rješenja, odluke Vlade, pravilnici ministarstava izrađuju se da bi se pogodovalo onome tko je u danom trenutku najglasniji i najviše prijeti otkazima ili blokadom cesta. Ostali – zabrinjavajuća većina koja šuti, trpi i radi – nek' se snalaze. I tu leži kobna zamka našeg gospodarstva u koju ćemo se uhvatiti kad stupimo u EU. Ad hoc rješenjima nikada se, ustvari, nije uredilo domaće tržište.
Koristeći rupe u zakonu
Mi ne znamo što stvarno znači tržišna ekonomija. Nikada nismo iskusili njene dobre strane, a jako dobro znamo njene probleme. Prije svega, radi se o rastu nejednakosti, što nije bila posljedica jačanja kompanija koje rastu na krilima konkurentnosti režući svoje najslabije točke, kao u pravim tržišnim ekonomijama. Naše kompanije su rasle samo zahvaljujući dobrim odnosima s politikom. I iskorištavajući rupe u zakonima.
I tako kad uđemo u EU, dodatno će nas preplaviti veliki igrači koji već godinama haklaju na pravim igralištima. Naša ekipica, naučena na to da joj sudac, u liku nekog političara, svako malo pokloni penal, samo će nestati s terena. Jer dosad nije trenirala.
Kobna istina je da nam je već ionako uglavnom prekasno. Domaće poduzetnike je davno trebalo naučiti kako se izboriti u fer tržišnoj utakmici među konkurencijom. To su propustile učiniti i Sanaderova i Kosoričina administracija. Ovakva Milanovićeva vlada također i dalje odlučuje poklanjati ribu. Hrvatsku će od sredine iduće godine tako pogoditi sudbina jedne Mađarske, Rumunjske ili Bugarske. A nisu niti Češka, Slovačka, Poljska i baltičke države tako daleko. Ostat ćemo tu gdje jesmo. Na poslovično brdovitom Balkanu, nemoćni da se obranimo od galopirajuće tržišne konjice. I dalje ćemo samo poslušno kimati glavama stranim gazdama jer nas nitko dosad nije natjerao da konačno postavimo tu ekonomiju na zdrave noge, a ne da je samo bolesnu pridržavamo da, kao, stoji.
Boljet će nas, i to jako
I zato nam preostaje jedino da se sa Slovencima ipak pokušamo dogovoriti da nam pokažu malo milosti i blokiraju nam pristup. Barem na neko vrijeme. Dvije, tri godine, sa sposobnijim ljudima na ministarskim mjestima, mogle bi nam dati barem nekakav polovičan zalet i malo vremena da ipak konačno pokušamo osoviti to gospodarstvo na noge. Ovako, možemo mirne duše samo stisnuti zube i nadati se da neće jako boljeti. A hoće.
