Nedavno je na Radio Splitu bilo govora o broju nezaposlenih u Splitsko-dalmatinskoj županiji i tom je prilikom rečeno da taj broj, unatoč sezonskom zapošljavanju, iznosi 40.000 nesretnih duša. U odnosu na 2011. godinu, to je povećanje od 9%. Na pitanje voditeljice emisije hoće li se ta brojka povećavati, tj. hoće li prijeći 40.000, odgovorna osoba je izjavila: "Hoće, prijeći će. Ustvari, već je prešla u ovom trenutku dok mi o tome razgovaramo." Po toj logici, do kraja emisije broj je vjerojatno dosegao 42.000, a urednicima takvih emisija ubuduće će biti u interesu uopće ne pozivati goste u studio, nego ih nazvati na telefon:
"Dobar dan, molim vas, koliko trenutno nezaposlenih osoba ima u našoj županiji?"
"40.000!"
"Hvala, doviđenja!"
Ako bi pak razgovor trajao duže, odgovor bi glasio:
"40.001, 40.002, 40.003..."
Nekad se isplatilo
I kraj se ne nazire. Slušajući o sezonskom zapošljavanju, čovjek ne može da se ne sjeti onih vremena kad je sezonski posao značio zgoditak ravan pogotku sedmice na lotu. Zajedno sa sezonom i predsezonom, radilo se sve skupa punih šest mjeseci, negdje od četvrtog pa do desetog mjeseca, a količina novca koja bi se zaradila, bila je dovoljna da se preživi bar prvih nekoliko mjeseci zime. Sezonski poslovi bili su poznati kao izuzetno naporni. Bilo da se radilo o poslu turističkog vodiča, recepcionera, konobara ili pomoćnog osoblja u kuhinji, znalo se da ćeš se narintati k'o konj. Dok su drugi ljudi na godišnjim odmorima i brčkaju se u moru, ti dirinčiš i kupaš se u znoju lica svog. Ali, ali... isplatilo se. Nisi imao slobodne dane, ali su ti bili dobro plaćeni. U srcu sezone, radilo se prekovremeno, ali se svaki sat pomno evidentirao i također bio plaćen. Čak i najteži posao, poput onoga u kuhinji kakvog restorana, isplatilo se raditi. Čovjek može izdržati svašta kad ima dobar motiv, a motiv je bila itekako dobra zarada.
Stjecajem okolnosti, imala sam priliku usporediti uvjete rada na sezonskim poslovima onda i danas. Bolje rečeno, stjecajem nesretnih okolnosti, saznala sam to iz prve ruke. Uzmimo radno mjesto pomoćne kuhinjske radnice u nekom prosječno kvalitetnom i prosječno posjećenom restoranu u gradu Splitu. Ako ćemo govoriti o uvjetima rada, meni je to, iskreno, za rubriku "Vjerovali ili ne". Pa da krenemo redom:
Rad u paklu
Radno vrijeme jedne pomoćnice u kuhinji je najmanje devet, a najviše – beskonačno sati. Drugim riječima, dok se restoran ne zatvori ili, kako bi to rekao glavni kuhar, dok ima gostiju. Znači, najčešće se radi između deset i jedanaest sati dnevno. Pogotovo ako se radi o popodnevnoj smjeni, koja, ako počinje recimo u 15.00 sati, završava negdje oko ponoći, ako radnica ima sreće. Ako nema sreće, u restoran je negdje pred sam kraj "radnog vremena" uletjela horda imućnijih gostiju s nekog kruzera taman pristiglog u splitsku luku, pa će dotična stići kući negdje oko 2.00 sata. Dalje, da bi uopće mogla početi raditi u paklu (temperatura u kuhinji usred ljeta prelazi na momente 40 stupnjeva, klimi unatoč), radnica mora obaviti liječnički pregled, a papir koji će joj otvoriti vrata pakla koštat će je skoro 400 kuna. Na pitanje zašto taj pregled ne plaća vlasnik restorana, tj. poslodavac dobit će odgovor: "Zato što se znalo dogoditi da vlasnik plati taj pregled, a radnik nakon dva tjedna da otkaz, pa je odlučio da se više neće dati tako izrabljivati." Pogađate, primjedba s vaše strane da radnici možda odlaze zato što sami bivaju neljudski izrabljivani, neće kod plemenitog i nasamarenog vlasnika izazvati nikakve sumnje u vlastitu ljudskost.
Slobodni dani?
Što se tiče radne uniforme, radnica će je također morati sama nekako sklepati, jer, bože moj, kad bi vlasnik svakom sezoncu kupovao radnu odjeću, mogao bi odmah staviti ključ u bravu.
"A slobodni dani?", upitat će optimistični radoznalac ili potencijalni sezonac.
"Slobodne dane imate, naravno", odgovara socijalno osviješteni poslodavac.
"Super, a koji dan u tjednu sam slobodna?" upita razveseljena radnica.
"Pa, koji hoćete. Kad vam zatreba taj jedan dan, samo zamolite kolegicu iz druge smjene da taj dan radi i vašu i svoju smjenu, i eto, sve riješeno!"
"Ček... Onda to znači da mi ustvari nemamo slobodne dane?"
"Gospođo, vi ne razumijete hrvatski? Upravo sam vam objasnio da ih imate!"
"Da, ali... Mislim, ako ja uzmem slobodan dan, moja jadna kolegica će morati to odraditi za mene? Pa to nije u redu!"
"Eh, pa na sve smo mislili! U redu je, naravno da je u redu, jer prvom prilikom kad njoj zatreba slobodni dan, vi ćete istu stvar učiniti za nju!"
Ako vam se ne sviđa...
Kad se povrati od šoka, buduća robinja usuđuje se postaviti i pitanje svih pitanja:
"A, ovaj, plaća?"
"Plaća iznosi 4.000 kuna. Ali dok ste na probnom roku, 3.500."
"Probni rok? Ali ovo je sezonski posao, trajat će najviše pet mjeseci, kakav probni rok, pobogu?"
"Gospođo, ako vam se ne sviđa, ima još tisuću takvih kao vi koji samo čekaju da ih pozovem. Dobro, možda plaća nije nešto, ali zato su uvjeti rada daleko bolji nego u većini drugih restorana u gradu."
"Da? Naprimjer?"
"Pa recimo u trenucima kad je restoran prazan, kad nema gostiju, smijete sjesti."
"Smijem... sjesti? Gospodine, ako sam dobro shvatila, ja ću u toj kuhinji provoditi u prosjeku dvanaest sati dnevno, a vi mi govorite da trebam biti sretna jer ću ponekad smjeti sjesti?"
"Pa da," otpovrne vlasnik mrtav hladan. "Raspitajte se malo, u drugim restoranima glavni kuhar bi vas odmah potjerao s posla da vas uhvati da sjedite."
Naravno, poslodavac ne plaća ni prijevoz, pa je lako izračunati – kad plati prijevoz (oko 300 kuna mjesečno), uniformu, liječnički pregled, jedna sezonska kuhinjska radnica u prvom (probnom!) mjesecu svog teškog fizičkog rada od prosječnih dvanaest sati dnevno, bez ijednog slobodnog dana, na kraju će primiti plaću od, otprilike, 2.800 kuna. Službeno, plaća joj iznosi 4.000 kuna.
Zašto radnici sami ne prijave izrabljivanje?
I tako. Postoji tu i nekakva lista u koju se, po zakonu, moraju unositi podaci o radnim satima za svakog radnika restorana ponaosob, a tu listu se treba staviti na uvid inspekciji rada kad bane, ako bane. Vlasnici najnormalnije u listu upisuju lažne podatke po kojima svaki radnik provede na svom radnom mjestu najviše šest sati. Dakle, ako se postavi pitanje o slobodnim danima, sve je u redu – ok, nema slobodnih dana, ali se radi najviše šest sati dnevno i sve je po zakonu.
Pitanje koje se postavlja, znaju li inspekcije što i kako, zapravo, rade poslodavci? Ako ne znaju, kako je to moguće, a ako znaju, zbog čega to dopuštaju? Svakom upućenom Hrvatu tu pada na pamet pomisao o korumpiranosti. Svakom neupućenom Hrvatu možda će na pamet pasti pitanje: "Zašto radnici sami ne prijave izrabljivanje i kršenje zakona?"
Zato što djeci treba kupiti knjige, platiti režije, obući se i jesti. Na svakog hrabrog i prkosnog zaposlenika koji bi eventualno stvarno sve to prijavio, dolazi najmanje tisuću onih dovoljno očajnih koji to neće učiniti. A poslodavci, pardon robovlasnici to jako dobro znaju.
