Sjećate li se "majke, vojne lekarke"? Njenim spominjanjem počeo je sukob Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Ako i postoji neka pretpovijest, neka pramajka njihovog, očito ne samo političkog, nego i osobnog sukoba, šira javnost za nju nije saznala. Čak i da jest, građanina i glasača za to ne bi trebala biti briga sve dok ne utječe na njihovo obavljanje dužnosti u okviru Ustava i zadanih ovlasti.
Sada već davne 2016. godine, u finišu kampanje za izvanredne parlamentarne izbore, javno je iscurio trač da je Milanović na sastanku iza zatvorenih vrata s predstavnicima braniteljskih udruga kazao da je Plenković svojedobno izbjegao odlazak na služenje vojnog roka (u JNA) te da mu je to sredila majka koja je u ono vrijeme bila vojna liječnica. "Vojna lekarka", prefrigano je rekao Milanović "utopivši" Plenkovića u mulj naizgled marginalne opaske i zalijepivši mu karakterno suspektnu etiketu koju će ovaj otada morati nositi, skupa s posprdnim nadimkom Anemični.
Nakon 'Tvrde kohabitacije' stižu 'Brđani'?
S time je krenulo, a nastavilo se do danas neumornom svađom i već zamornim međusobnim prišivanjem živopisnih epiteta od kojih neki kao da su ispali iz halucinogene verzije albuma Životinjsko carstvo (plameni jazavac, herojski zec,,), neki iz klasičnog psihopolitičkog repertoara (teški kompleksaš, nekulturni primitivac, komunistički gojenac, šmrkavac…) dok neki zvuče kao uvrnuta priča za djecu: Kremljenko i Udbašenković.
Budimo iskreni, riječ je o nadmetanju dvojice vrlo dobrih govornika koji međusobno časte pažljivo biranim, odležanim metaforama, ali i posve sirovim kalamburima. Dovikuju se svaki sa svoga brda – jedan s Pantovčaka, drugi s Gradeca – baš onako brđanski, u sapunici "Tvrda kohabitacija" koja je evo dogurala do četvrte sezone bivajući, međutim, sve više predvidljivom, a sve manje zanimljivom.
Prve dvije sezone bile su neočekivano uzbudljive, s puno akcije, britkih dijaloga (češće monologa) i mnogo novih likova – epizodist Banožić, recimo, dobivao je sve više na značaju. No, daljnje sezone – a ušli smo u četvrtu, nisu donosile značajnije dramaturške pomake ni dijaloške razrade, jer zapravo je sve već bilo izrečeno u onoj nedorečenoj pilot-epizodi "Majka lekarka" emitiranoj prije šest i pol godina. Možda bi kod publike bolje prošao spin-off "Brđani" u kojem bi između naših junaka, Anemičnog i Alergičnog, sijevale šake, nego ove rutinske epizode koje gledamo svakoga tjedna i u kojima ova dvojica zijevaju stare uvrede i otrcane doskočice.
Šmrkavi tikovi i apaurinski trikovi
No, nema Plenković baš puno moralnih kredita spočitavati 'izazivaču' Milanoviću verbalno bjesnilo i vulgarnost. Od prve epizode doimao se učtivijim, ali nadmenijim i bahatijim. Sjećate li se kako je Ivo Sanader, onako frižiderski krupan i okružen svitom stranačkih dvorjana, običavao s visoka držati lekcije političkim protivnicima i šamarati ih nerijetko zlobnim opaskama? E, u usporedbi s Plenkovićem, onomad nadmeni Sanader danas se doima kao ispuhani luftmadrac.
Sjetite se plenkovićizama poput "interesantnog i atraktivnog požara" (koji je onog ljeta došao do predgrađa Splita), "netema" (kojima se bave mediji i javnost), "auf wiedersehena” (upućenog zastupnici Daliji Orešković) ili šašavih tvrdnji da je Hrvatska "među 15 najrazvijenijih zemalja" te da "u afričkim zemljama vape za standardom kakav ima Hrvatska". Dok Milanoviću spočitava "šmrkave tikove", Plenković demonstrira apaurinske trikove za uspavljivanje onih koji se nakostriješe na njega? Milanović je koleričniji i slikovitiji, vidi se da ima više vremena temeljito se pripremati za nastupe, pažljivo birati sastojke za svoje verbalne musake. Jedino što još nije učinio - a nije isključeno da neće - jest da reagira na vlastite izjave i pred kamerama izvrijeđa samoga sebe. E ta bi epizoda možda spasila i tekuću sezonu i čitav serijal "Tvrde kohabitacije", a možda bila dobar pilot za još jednu spin-off seriju naziva "Zokie Talkie".
Manji mečevi uoči glavne borbe večeri
Plenković je, pak, dobrim dijelom u pravu kada tvrdi da je Milanović "promijenio politički diskurs u Hrvatskoj" – naravno nagore - te da "raste broj jednako primitivnih političara kao što je on, koji nam narušavaju političku kulturu". No, ako premijer sugerira da je predsjednik zatrovao javni i komunikacijski prostor, treba reći da mu se i on sam, nakon kraćeg opiranja, pridružio u tim kanalizacijskim radovima. Uz nemalu asistenciju medija, njihova svađa i međusobna vrijeđanja nisu više eksces, nego su naprosto nametnuti kao standard. Velikim dijelom i zbog njih dvojice, domaći političar koji danas priča učtivo, smireno i neagresivno nikome nije zanimljiv. Odstranite li sa saborskih rasprava debele naslage masnih uvreda i bjesomučnih svađa, već stružete po dnu na kojemu jedva da je ostalo išta vrijedno spomena. Predsjednik i premijer, svaki na svoj način, pridonijeli su širenju bijesnog i obijesnog besjedništva.
Njihovom beskonačnom i mahom netematskom sukobu ni povodi nisu više važni, a šlagvort je davno zaboravljen. Svađaju se načelno, jer se međuosbno ne podnose, a jedan bez drugoga ne mogu. Motivi i razlozi mijenjaju im se od presice do presice, dok su banožići, kovačevići i slični samo izgovor. A galama i zveckanje političkih sitniša u Saboru dođe onda poput odjeka te velike i ružne svađe, nešto kao niz uvodnih mečeva uoči glavne borbe večeri: Zoki vs. Plenki. Loša vijest je, zapravo, da u tom glavnom meču nema drugog ishoda osim remija i da za bahatog Anemiju i prgavog Alergiju nema ni lijeka ni liječnika ("lekarke"?) barem do sljedećih izbora i moguće posljednje sezone "Tvrde kohabitacije".
No, znate kakve su danas serije... na kraju svake sezone ostavlja se prostora za nastavak.
