"Postoji jedan radikalno desni pokret koji mrzi Kremlj", naslov je teksta Foreign Policyja u kojem pišu o ukrajinskom Azovu, koji je neprijateljski nastrojen prema Rusiji, prijateljski prema neonacistima (premda oni to negiraju), a inspiriran je novom francuskom desnicom.
21. svibnja 2013., 78-godišnji Dominique Venner, čovjek koji je u Francuskoj poznat kao "ekstremni nacionalist" i "militantni populist", ušao je u katedralu iz 12. stoljeća, stao kod oltara, izvadio pištolj i ubio se. Izvan Francuske, rijetki su čuli za njega. No, radikalni desničari poput ukrajinskog Azova koji je osnovan 2014. kako bi pomogao obraniti Ukrajinu od ruske invazije, svakako jesu.
Krenuli su sa zauzimanjem grada na jugu, Mariupola na Azovskom moru u blizini anektiranog Krima. Ranim pobjedama Azov je zadobio reputaciju mjeta u kojem u radikalno desni ekstremisti i neonacisti dobrodošli. Posljednjih mjeseci poznati su i po svojim uličnim borbama protiv ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka. U prosvjedu protiv korupcije ljudi bliskim Porošenku, ozlijedili su gotovo 20 policajaca.
Pripadnici Azova
Formirani su kao odgovor Putinu
Originalno su formirani 2014. kao odgovor na Putinovu invaziju istočne Ukrajine. Ubrzo su privukli najvatrenije borce na ukrajinskoj strani, no postali su poznati i po neonacistima u svojim redovima. Dok je velika većina europskih radikalno desnih pokreta bliska Kremlju, Azov je veliki protivnik ruskih vlasti.
Prema njima, Rusija je multikulturalna i multietnička zemlja, puna migranata i muslimana koju vodi čovjek koji nema interesa zadržati ono što ideolozi Azova nazivaju "etnokulturalnim vrijednostima".
Pet godina nakon svog osnivanja, oni su i službeno dio ukrajinske Nacionalne garde. 2016. goine osnovali su i političku stranku Nacionalni korpus koji vodi Andrij Biletski, nekad lider neonacističke organizacije "Patrioti za Ukrajinu". Lani je Azov predstavio i Nacionalnu miliciju, paralmilitarnu grupu čije postojanje zabrinjava mnoge udruge koje se bave ljudskim pravima.
Dobrovoljci Azova
U redovima Azova borili su se i Hrvati, pa je tako u ratu s Rusijom, sedam mjeseci proveo i 42-godišnji Zagrepčanin Ivo Dumančić. On je svojedobno za Globus ispričao kako se osjećao neostvareno, pa je zbog toga napustio hrvatsku vojsku gdje je bio djelatna vojna osoba, po činu natoporučnik.
"Osjećao sam da moram pomoći tom narodu. Znao sam da imam znanja. Godinu dana od ukrajinske revolucije na Majdanu 2014. razmišljao sam o tome i stalno mi se motala po glavi ideja da odem onamo. Slučajno sam na Facebooku vidio objavu jednog Hrvata da skuplja istomišljenike koji bi otišli na ratište u Ukrajinu", ispričao je Dumančić.
Tvrdi kako u ovom slučaju nije bilo novaca te kako su plaće bilo jako male. U Ukrajinu je na kraju otišlo 17 ili 18 Hrvata, većinom vojnika koji su aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu.
Žele fantaziju pretvoriti u stvarnost
Azov tvrdi kako ima 10.000 članova, a vlast ne pokušavaju dobiti na izborima niti osvajanjem teritorija od Rusije. Njihov je plan nešto suptilniji. Kako piše FP, njihov plan je "metapolitika", odnosno prvo žele pridobiti kulturnu moć, kako bi je onda pretvorili u političku. Organiziraju treninge borilačkih vještina, treninge s oružjem i vojnom opremom, kampove za djecu i podržavaju veterane rata s Rusijom.
Ovaj se pokret nalazi u jedinstvenoj poziciji u odnosu na slične grupe u Europi. Koriste situaciju rata koji je u tijeku, kojeg je počeo susjed s imperijalnim idejama, kao i političke klime koja je već sada konzervativna i nacionalistička.
Štiti ih i jedan od najmoćnijih političara u zemlji, ukrajinski ministar unutarnjih poslova Arsen Avakov. U takvom okruženju, nadaju se da će radikalno desne fantazije pretvoriti u stvarnost.
