Prema internim podacima njemačke carine, samo u prvih šest mjeseci prošle godine pokrenuto je 65.755 postupaka protiv ilegalnih radnika. Koliko još ljudi radi na crno, a da nisu otkriveni teško je uopće i procijeniti. Među deset zemalja koje su glavni izvor radnika na crno nalaze se redom zemlje s Balkana koje se nadaju ulasku u EU: Albanija, Srbija, Bosna, Makedonija, Kosovo. Iznimka je Crna Gora, vjerojatno samo zato što je premala da bi ušla u njemačku statistiku. Osim Balkana, ilegalni radnici dolaze i iz Ukrajine, Moldavije, Turske, Vijetnama i Gane. Ti ilegalci prije svega rade u građevini te restoranima i hotelima.
I IT-jevci završe u barakama
Koliko je ilegalnih radnika, toliko je i priča kako su dospjeli u Njemačku. U prenatrpanim sobama ili kontejnerima, u odnosu koji mnogo više sliči robovlasništvu nego zaposlenju završavaju i visokoobrazovani. Najbolji promjer je Dino. Iako je IT-jevac, za koje se često misli kako i u najvećoj krizi, čak i na Balkanu mogu naći dobar posao, on je jedini izlaz vidio u Njemačkoj, piše Deutsche Welle. Povjerovao je ljudima koje niti ne poznaje i tu je počela njegova kalvarija.
Kad je došao, stanarina naglo skočila...
Rekli su mu da uplati 200 eura za mjesečni smještaj i sam plati put do bavarskog Spiegelaua. Obećali su mu kako će imati svoju sobu te kako će raditi u struci. Naravno, uz dozvolu za rad koja se podrazumijeva. Čim je stigao, shvatio je da je nasjeo na jeftinu prijevaru. Došao je pred trošnu seosku kuću. Pedesetak ljudi iz Hrvatske, Srbije i BiH bilo je potrpano u desetak soba, a cijena (za njegov ležaj koji je bio tu negdje) je naglo skočila na 500 eura mjesečno. Za sređivanje papira, rekli su mu "agenti", uzimat će mu dodatnih 15 posto od svake plaće. Kada su tražili i njegovu putovnicu, shvatio je da će vjerojatno završiti na nekoj baušteli i vratio se kući. Nije želio otkriti svoje ime zbog straha od njemačkog pravosuđa, ali i "posrednika", odnosno prevaranata koji su dobro umreženi, a mogu biti i prilično opasni.
Nešto drukčija priča je ona Darka Sekulića iz Srbije, koji je preko tvrtke Sluger otišao raditi u Sloveniju, potom u Austriju da bi završio u Njemačkoj. Jedan je od rijetkih koji otvoreno govori o problemu.
Trošio sam novac koji sam ponio od kuće
"Bili smo smješteni u kontejnerima. To nikako nije izgledalo. Četiri kreveta u jednom kontejneru. Hrana je bila naša, u blizini smo imali prodavaonicu i dobivali smo 50 eura tjedno za hranu. Nije bilo šanse da se od toga prehranimo, trošio sam i novac koji sam ponio iz Srbije. Nismo imali nikakav ugovor, nešto smo popunjavali u firmi, ali tko zna što je to bilo.“
Vratio se i podnio tužbe
Kad su pitali za radne vize, dobili su nešto na slovenskom, isprintano na običnom papiru. Sekulić se vratio jer mu je dijete imalo tek sedam, osam mjeseci. No odlučio je istjerati pravdu i podnio kaznene prijave u Valjevu i Mariboru. Javili su mu se mnogi drugi prevareni, no dobio je i prijetnje. Od onih koji mu prijete ubojstvom, do onih koji mu prijete da će ga prijaviti za rad na crno.
Šute, jer im prijeti kazna
A upravo je to i glavni razlog zbog kojeg mnogi prevareni šute. Svatko tko je makar i jedan dan radio na crno prekršio je zakon. Ako o tome govori javno, u najgorem slučaju bi mogao u zatvor, u blažem bi mogao ostati bez prava da makar i turistički putuje u Schengensku zonu.
