Nešto mi se ne da pisat o Milanoviću. Malo je toga što ovih dana na temu njegovih, ovaj, energičnih istupa nije izrečeno i napisano. Osim toga, čak i da želim pisati o njemu, kolumna bi izgubila na aktualnosti najviše pola sata nakon što bi bila napisana jer dotični, kao da se natječe sam sa sobom, niže osebujne ispade takoreći iz minute u minutu. Evo, dok ovo pišem, već u vijestima čujem njegovu novu izjavu, koju on, valjda, ambiciozno smatra obrazloženjem o razlozima odlaska bivšeg ministra turizma, a koja glasi: "Bivši ministar je morao odstupiti zbog cijelog niza pitanja koja su tražila odgovore."
Tisuću zašto, tisuću – zato jer smo ih birali
Volim njegove eufemizme, majke mi. Ne bih htjela biti zločesta, ali određena institucija ove zemlje je puna tipova koji su također morali otići zbog cijelog niza pitanja koja su tražila odgovore. Nekima se nakupilo toliko nizova tih pitanja da će, čekajući na odgovore, morati neko vrijeme prileći. Da ne kažem, odležati. Ima među njima nekih čiji su nizovi pitanja skoro duži od redova ljudi pred vratima pučke kuhinje. Nizovi pitanja pod radnim nazivom "Tisuću zašto, tisuću – zato jer smo ih birali."
Ipak, moram priznati da je u cijeloj toj paleti premijerovih žučnih nastupa bio i jedan moment kad sam bila skoro pa razgaljena. Ono kad je žestoko napao toleriranje govora mržnje na HTV-u. Naime, zvučalo je iskreno. Trenutak mog oduševljena, doduše, trajao je tri sekunde, i znam da mnogi misle, vjerojatno s pravom, da je tim napadom samo pokušao zataškati svoje prethodne, nezgodne verbalne vratolomije, tj. skrenuti pažnju s njih (ako jest, onda je džaba krečio), ali opet, kažem, meni je bilo pravo osvježenje vidjeti jednog od "glavnih" kako se obrušava na govor mržnje, a da pritom ne izgleda kao da mu netko iz EU drži otkočen revolver na potiljku.
Eto ti sad na, la, la, la, la, jesam te
U međuvremenu, sabornica nam sve više sliči na dječje igralište. Netko iz oporbe napadne Milanovića zbog slanja pipl-mast-trast-asova u Europski parlament, pa prozvana Ingrid ustaje i pobjedonosno ukazuje na oporbino nepoznavanje materinjeg jezika, u stilu: "Ja ne znam engleski, al' ti, tupsone, ne znaš hrvatski. Eto ti sad na, la, la, la, la, jesam te!" Samo je još falilo da se nesretnjakoviću usput i nabelji i zaprijeti tako da mu se krv sledi u bezobraznim oporbenim žilama: "Moj brat je veći od tvoga i namlatit će te, glupane glupi." Najbolje bi bilo da joj stilisti ubuduće kao obavezan detalj političkog looka uvedu i kikice, pa da joj frizura bude u skladu s težinom nastupa. Ovako, s ovom frizurom odrasle žene, djeluje nekako starmala.
Da se razumijemo, nisam za to da se nekoga razapinje bezdušno samo zato što je pogriješio. Ima u tome nečeg lešinarskog. Međutim, vjerojatno to razapinjanje i bude tako krvničko upravo zbog nespremnosti glavnih aktera da priznaju grešku. Da je Ingrid bar u jednom trenutku smogla snage reći: "OK, ljudi, precijenila sam svoju mogućnost izražavanja na engleskom jeziku, sad mi je žao što nisam angažirala prevoditelja, al' što je tu je. Sorry", možda bi komentari i reakcije bili manje zločesti. Možda. Ili sad precjenjujem narod?
Naravno da misle da smo budale
U svakom slučaju, radilo se o oporbi ili o ovima na vlasti, modus ponašanja im je isti – greške ne priznaju, nego ih poriču. I to na tako proziran i infantilan način da se čovjek zapita je l' oni to stvarno misle da smo mi svi budale. Pa naravno da misle.
Gledajući ih i slušajući, često se sjetim jedne epizode Crne guje kad je odvjetnik optuženom, koji se zove John Smith (ne sjećam se kako se u seriji stvarno zvao), prije izlaska pred porotu i suce savjetovao: "Sve poriči." Ovaj, dakle, izađe i na pitanje: "Jeste li vi John Smith?", čvrsto odgovori: "Nisam."
Sve u svemu, situacija mi je nekako shizofrena. Ponekad se zapetljam u posve protuslovnim reakcijama na njihove međusobne okršaje. Prvo osjetim gnušanje kad Milanović i ekipa napadnu ili se brane koristeći niske udarce, a sve to garnirano nepodnošljivom dozom taštine. Međutim, već u sljedećem trenutku pomislim zlobno: "Neka, nije ta oporba ni zaslužila bolje, kad se sjetim što su nam sve radili dok su oni bili na vlasti..." Onda se zasramim jer to znači, u biti, jedno zlo opravdavati drugim. Pa me uhvati tipična malodušnost hrvatskog glasača pri pomisli da alternative ionako nema. Činjenica je da oporba nije zaslužila ništa bolje, ali možda birači ipak jesu?
Ne znam. To će vjerojatno ostati jedno u nizu onih pitanja koja nikad neće dobiti odgovore. Ili, još gore od toga – jedno od onih pitanja na koje odgovor ne želimo ni čuti.
