Otkad znam za sebe znam i za Dejana. Nikad ga nisam doživljavao kao prijatelja, više kao člana obitelji. Pokušavam u sjećanju evocirati uspomene iz djetinjstva i koju god rođendansku proslavu, obiteljski izlet, godišnjicu braka mojih i njegovih roditelja zamislim, uvijek je pred očima i on. Visok, mršav s osmijehom od uha do uha.
Dejana su svi voljeli, on je jednostavno bio onaj tip osobe na koju se niste mogli naljutiti. U njegovom društvu svima je bilo zabavno i ugodno. Kao danas sjećam se scene iz 1986. u kojoj on i moj stariji brat nestrpljivo raspakiravaju časopis "Rock" kako bi došli do poklona u vidu singlice Bajage i instruktora s tadašnjim velikim hitom "Samo nam je ljubav potrebna".
Za one koji se ne sjećaju pjesma završava neprestanim ponavljanjem stihova "love is all you need", zbog čega su Dejo i moj brat pomislili da se radi o pokvarenoj ploči, te s vidljivom tugom u očima odlučili otići zamijeniti je u obližnju trafiku.
Ljubica i njezin zarazan osmijeh
Ljubica i ja išli smo u isti razred u sisačkoj gimnaziji. Zgodna, lijepih velikih očiju, s pomalo dječačkom kratkom frizurom i nevjerojatno zaraznim osmijehom. U tim tinejdžerskim danima kada hormoni divljaju i svi su ekstra kratkog fitilja Ljubica je svojom smirenošću izgledala gotovo nestvarno.
Ne sjećam se niti jedne situacije u kojoj se ona na nekog naljutila ili s nekim posvađala. Još mi je u sjećanju zima 1989. i pripreme za maturalnu zabavu. Tada me upravo Ljubica kao potpunog plesnog analfabeta naučila prvim koracima dvokoraka i valcera. Kasnije, u raznim životnim prilikama, često sam se prisjećao te epizode i žalio što nemam barem djelić njezinog strpljenja.
Dejana su hladnokrvno ubili susjedi Srbi
Bio je ponedjeljak, 16. rujna 1991. godine. Prilikom napada na Petrinju Dejana su zarobili njegovi susjedi Srbi, dečki s kojima je do jučer išao po zabavama i igrao nogomet. Ništa mu nije pomoglo to što su ga do tog trenutka svi voljeli jer je već sljedećeg nad njim izvršena hladnokrvna egzekucija.
Onako izmučenog, uplašenog i bespomoćnog ubili su ga, a njegovo beživotno tijelo ostavili da leži poput kakvog napuštenog i odbačenog predmeta. Dejan je tada imao 26 godina.
'Mama, oprosti što te ostavljam kad je najteže'
Dan kasnije u utorak 17. rujna navečer Ljubica je spremala svoje stvari. Sutradan je s dečkom namjeravala napustiti Sisak. U svoj dnevnik je zapisala: "tek sada vidim koliko volim ovaj grad i koliko mi se teško rastati od njega. Odjednom, volim sve ljude. Nemam želju otići odavde. Bojim se tog života tamo."
Posljednje dnevničke rečenice posvetila je svojoj majci: "oprosti što te ostavljam kada ti je najteže i oprosti mi što se dugo nećemo vidjeti. Molim te, razumi me, idem za boljim životom. Tražim sreću. Moli se da je nađem."
Ljubica nikad nije napustila Sisak. Te večeri, dok je stajala uz prozor u svome stanu, netko od njezinih sugrađana Hrvata ubio ju je snajperskim hicem. U službenom izvještaju državnog odvjetništva ostalo je zapisano da je ubijena "zabunom" jer je prava meta trebao biti njezin dečko, inače mladi oficir JNA. U trenutku smrti Ljubica je imala 19 godina.
'Naše' žrtve i 'njihovi' zločinci
Točno dvadeset i sedam godina kasnije problemu žrtve i zločina u Hrvatskoj se još uvijek pristupa po "nacionalnom ključu". I dalje se organiziraju komemoracije (isključivo) "našim" stradalnicima i inzistira na kažnjavanju (isključivo) "njihovih" zločinaca.
Nedostatak suosjećanja prema boli onih "drugih" i monopoliziranje statusa žrtve nakon tolikih godina ne predstavljaju samo problem u procesu suočavanja s prošlošću, nego i s budućnošću. Ovom prilikom nemam namjeru polemizirati s takvim stavovima, prozivati odgovorne niti apelirati na funkcioniranje pravne države.
Gdje bi danas bili i što bi radili Ljubica i Dejan
Ovo je jednostavno priča o dvoje mladih ljudi čija me prerana i nepotrebna smrt svakoga dana podsjeti koliko je život dragocjen i nepredvidiv, a rat besmislen i destruktivan.
U ovoj priči ubijeni nisu dio statistike niti politikanskih prepucavanja, oni imaju svoja imena, roditelje, partnere i prijatelje. Često se uhvatim kako zamišljam što bi njih dvoje danas radili, gdje bi živjeli, bi li imali djece, kako bi izgledala naša druženja.
Razmišljajući tako imam osjećaj da u svijetu u kojem živim ima sve manje ljudi poput Dejana i Ljubice. Bojim se i pomisliti koliko je onih drugih. Onih zbog kojih njih dvoje više nisu s nama.
Mojim prijateljima Dejanu Gregecu i Ljubici Solar, rujan 1991. – rujan 2018.
