Kad je postalo jasno kako u završnicu predsjedničkih izbora ulaze kandidati dviju najvećih stranaka, Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ) i Zoran Milanović (SDP), eksplodirala su nagađanja kako će se u Hrvatskoj, u slučaju Milanovićeve pobjede, konačno realizirati velika koalicija. I dok se u međunarodnim krugovima za takvu opciju nerijetko otvoreno i navija, u Hrvatskoj se ideja velike koalicije prosječno dočekuje s manjim ili većim prezirom.
Dio javnosti i političkih aktera smatra kako bi duopol HDZ-SDP ugušilo mogućnost napretka ionako disfunkcionalne hrvatske demokracije, dio misli kako bi to konačno stabiliziralo političke prilike i stvorilo uvjete za politički, ekonomski i društveni napredak , ali ima i onih koji smatraju kako bi to samo legaliziralo tajnu veliku koaliciju koja, u stvari, djeluje i vlada još od ranih devedesetih. Najmalobrojniji su oni koji misle kako je velika koalicija u Hrvatskoj naprosto neizvediva zbog ideoloških razlika.
Najčešće spominjani scenarij je da će u slučaju pobjede Milanović uspješno kohabitirati s Vladom Andreja Plenkovića i tako širom otvoriti vrata da nakon parlamentarnih izbora - u kojima je izvjesno kako nijedna od dvije najveće stranke neće imati uvjerljivu većinu - HDZ i SDP narodu objave kako je jasno da samo zajedno mogu izvući Hrvatsku iz permanentne krize.
Prema tom scenariju, neutralizirale bi se trgovačke stranke i strančice, koje mimo volje naroda trenutačno i drže Plenkovića na vlasti, a bez kojih ne bi mogao ni SDP da kad bi pobijedio na parlamentarnim izborima. A umrtvila bi se i HDZ-ova krajnja desnica pa bi Plenković i društvo mogli ispasti bolji nego jesu dok bi onih 50 posto građana koji ne izlaze na izbore samo potvrdilo kako čine ispravno.
Optimisti smatraju kako bi to bilo najpoštenije prema biračima, da bi se HDZ i SDP bolje međusobno kontrolirale nego što ih itko može kontrolirati te da bi građansko društvo konačno znalo protiv koga ili čega se bori. Pesimisti su pak uvjereni kako je to put u posvemašnju katastrofu i da tek tada više ne bismo imali nikakvu mogućnost kontrole vlasti.
Više od 70 posto građana upozorava da Hrvatska ide u krivom smjeru
Ako je smisao ovih predsjedničkih izbora konačno slizavanje HDZ-a i SDP-a, odnosno ako je velika koalicija 2020/2021 ono čemu teže najmoćnije stranke, ima li nedjeljni izlazak na izbore ikakvog smisla svima koji nisu izravno interesno povezani s tim strankama?
Pred nama su još jedna ili dvije debate predsjedničkih kandidata koje bi nam morale osigurati odgovor na to pitanje, pri čemu jasne odgovore, prije svega, mora dati Zoran Milanović jer se to iz prve dvije debate, nažalost, nije dalo nedvojbeno iščitati.
Milanovićeva „normalizacija“ Hrvatske verbalno je u prvoj debati drugog kruga kosila prvenstveno HDZ-ove vlade prije Plenkovićeve - napose Sanaderovu u kojoj je sjedila i Grabar-Kitarović. Prema Plenkoviću je Milanović izrazito pomirljiv i uglavnom ispada kako isključivo protukandidatkinju s Pantovčaka, uz HDZ-ove jastrebove, smatra glavnim krivcem što Hrvatska danas nije „normalna“. S Plenkovićevom vladom najavljuje dobru suradnju, a 2019. godinu završili smo podatkom kako više od 70 posto građana smatra da Hrvatska i dalje ide lošim smjerom i da 66 posto građana ne podržava rad Vlade. Milanović se ne natječe za premijera, ali šef države može itekako utjecati na rad Vlade.
Čak je u posljednjoj debati Grabar-Kitarović ispala kritičnija prema Plenkoviću od Milanovića kad je jezivu vladu Ive Sanadera proglasila najboljom koju smo ikad imali. Odavno je jasno kako pobjeda HDZ-ove kandidatkinje Hrvatskoj ne bi donijela nikakvu promjenu nabolje, čak ne bismo mogli govoriti ni o zadržavanju statusa quo jer je tijekom izborne kampanje iščeznula i mogućnost da ju se nadalje doživljava kao političku osobu koja umije samostalno djelovati. To je samo po sebi opasno jer znači da bi se kontrola nad tajnim službama, diplomacijom i vojskom našla u rukama osobe koja je više nema autoriteta.
Kolinda podsjeća na oronulu lutku na koncima koje nemilosrdno razvlače
Kolinda Grabar-Kitarović ususret danu odluke podsjeća na oronulu lutku na koncima koje nemilosrdno razvlače Plenković i HDZ-ove frakcije, a to ne vole čak ni birači desnice. U finalu imamo izazivača koji tri dana uoči izbora tek treba dovoljan broj birača uvjeriti kako je sposoban promijeniti smjer kojim je zemlja krenula, da ne teži samo zasjesti na Pantovčak s plaćurinom koja mu omogućava lagodnih pet godina i koji jedva ne čeka sljubiti se s Plenkovićem.
I predsjednicu koja bi trebala birače uvjeriti kako je još uvijek jaka i da mandat može obraniti podrškom naroda, a ne isključivom mobilizacijom interesnih simpatizera i stranačkih poslušnika.
