Zima je vrijeme u kojem češće mislimo na ljude oko nas, uglavnom zbog blagdana koji nas spajaju, no i zbog hladnoće koja za određene skupine građana znači i teže uvjete preživljavanja. Ovdje spadaju prvenstveno oni koji se od zime doslovno nemaju gdje sakriti. Koji nemaju svoj topli dom, ili barem ovaj koji je moguće donekle zagrijati. Radi se o, naravno, beskućnicima.

Kako bi saznali nešto više o njihovim situacijama, te podsjetili na načine na koje im se može pomoći, otišli smo u prihvatilište Gradskog društva Crvenog križa Zagreb u Veliku Kosnicu. Očekivanja su bila vrlo niska, no na kraju smo prilično ugodno iznenadili. Po dolasku u kompleks koji se sastoji od 3 zgrade, vizura okoliša podsjetila nas je na svojevrsno apartmansko naselje. Ovdje beskućnici mogu prilično ugodno živjeti, postoji samo jedna caka – po pravilima prihvatilišta, koje financira Grad Zagreb, korisnici tamo smiju ostati samo 6 mjeseci, a maksimalno godinu dana.

Dočekala nas je srdačna socijalna radnica Andreja Kozar Pasanec, koja je tamo zaposlena uz još dvije kolegice, jednu psihologinju, medicinsku sestru, tehničkog voditelja te spremačice. U obilasku nam je objasnila kako se prihvatilište sastoji od 54 sobe te da je predviđeno da oko 150 korisnika. Trenutno je broj korisnika veći nego inače, tako da je sada tamo njih stotinjak.

Mnogi izbjegavaju skloništa

"Sobe su četvero-krevetne ali rijetko kada stavimo sva 4 korisnika. Ljudi trebaju nekakvu svoju privatnost, slobodu i prostor tako da maksimalno je troje korisnika unutra. Gledamo uvijek da su nekakve podudarnosti među njima u karakterima jer je lakše kada nema problema i konfliktnih situacija u prihvatilištu. Sobe su opremljene sa stolom, stolicama, četiri kreveta, dva dvokrilna ormara i to je u pravilu to“, priča Kozar Pasanec.

No, unatoč mogućnosti da se barem sklone od zime, mnogi beskućnici radije biraju život na ulici. Razlog je za njih logičan, ako postanu korisnici doma, gude naknadu od 800 kuna koju im daje Centar za socijalnu skrb. Zbog tog se iznosa radije biraju snalaziti na ulici sami. A gdje se tada nalaze? Pa uglavnom tamo gdje ih i građani najčešće susreću.

"Ja imam informacije od kolega pa saznajem da budu na Glavnom kolodvoru ili u napuštenim objektima bez adekvatnih uvjeta. Ja osobno ne znam li ima kolega koji su hodali gradom i tražili ih na tim lokacijama. Međutim u Zagrebu je jako raširena mreža brige o tim beskućnicima, imamo i dnevni boravak za beskućnike, na više mjesta se može dobiti obrok kroz dan, tako da i mi, a i Mreža za beskućnike, upućujemo te ljude gdje se mogu obratiti i dobiti pomoć kroz dan“, rekla je socijalna radnica.

A pandemija je beskućnicima dala još jedan razlog za izbjegavanje prihvatilišta i iskušavanje sreće na ulici.

"Sada kada smo bili u dva lockdowna naši korisnici nisu baš mogli izlaziti van i onda je to doprinijelo tome da su novi korisnici, kada smo im objasnili da neće jedno vrijeme moći izlaziti van, odustali od smještaja“, objašnjava Kozar Pasanec i dodaje da im je taj lockdown teže pao nego strah od zaraze koronavirusom.

"Teže im je palo to što su bili zatvoreni u dva navrata i taj zadnji puta je bilo skoro pola godine, biti u prihvatilištu, ne kretati se van prihvatilišta je teško, pogotovo našim korisnicima koji imaju taj jedan oblik slobode izražavanja i vole se kretati gradom, malo je to bilo jedva smo prošli, počeli su i psihički padati“, objasnila je.

Slučajeve korone u prihvatilištu drugo su izbjegavali. Sve do prije dva tjedna kada se prvi korisnik razbolio. Nakon toga su im se dogodila još tri slučaja, no bili su spremni na sve situacije. U dvorište su postavili dva kontejnera s osnovnim namještajem i tako organizirali karantenu.

'Život nas natjera. Ja sam se tu prilagodila'

Ipak, nisu svi lockdown doživjeli negativno. Jedna od korisnica prihvatilišta, Barica Babić, priča nam kako njoj to sve ipak nije toliko teško palo.

"Meni je bilo čisto normalno. Blizu je bio dućan pa su dečki sve kupovali. Ja sam mogla ići kod zubara jer sam radila zub, mogla sam odlaziti sređivati mirovinu, ići kod socijalne radnice, često sam išla u Sesvete. Meni ništa nije teško palo. Teže je palo možda nekima koji su navikli po cijele dane biti u gradu“, priča nam vesela Barica.

Ona se sama srećom nikada nije našla na ulici, njoj je život u prihvatilištu dobro sjeo čim je napustila kuću u kojoj je živjela sa suprugom do njegove smrti. Prije toga živjela je u Varaždinu, Austriji i Njemačkoj. Zadnja adresa prije Kosnice bila joj je u Kašini, a stanovnici zagrebačke Dubrave možda će je se sjetiti iz vremena kada je radila u Rubalj grillu.

"Život nas natjera. Ja sam se tu prilagodila. Tu sam di jesam i moram tu biti dok se moje stanje ne riješi. No sve mi je super, djelatnice su super, medicinska sestra je tu, svi su spremni pomoći. Ja sam previše svijeta prošla i sa svakakvim ljudima komunicirala, tako da mi je sve normalno. Imate doručak, ručak, večeru, svaka dva tjedna čistu posteljinu, mogu dati veš na pranje i u sobi ga mogu ispeglat. Imam cimericu, ona je jedna divna žena. Bitno je ovdje da imate dobrog cimera, da se ne svađate, da imate dobrog cimera. Mi si popijemo kavu, slušamo muziku, gledamo televiziju…“, opisala nam je svoj život u Velikoj Kosici.

Barica je u prihvatilištu sada već godinu dana. Katkada osoblje prihvatilišta uspije zaobići pravila kako bi određeni korisnici koji imaju opravdane razloge ostali duže vremena. Radi se o osobama starije životne dobi koje čekaju svoja mjesta u domovima za starije.

"Tamo se dugo čeka smještaj i nekada godinama traju realizacije i do tada su ovdje da ne budu na cesti. Ovdje pružamo ipak nekakvu skrb i brigu. Pratimo stanje, ako se pogorša pratimo stanje i brže im uspijemo smještaj realizirati.

Više od 50% beskućnika pati od psihičkih bolesti

Barica nam je tako rekla kako, iako joj ništa ne nedostaje, jedva čeka otići odavde. A to će se dogoditi čim dobije pravo na suprugovu mirovinu, što bi trebalo biti nakon Nove Godine. Raduje se životu u Varaždinu. Uvijek je znala da je njezin boravak ovdje privremen, do dok ne posloži stvari u životu. No, kaže usput, neki ondje nisu te sreće. Naime, mnogi se beskućnici bore sa psihičkim bolestima, što im onemogućuje promjenu životnih uvjeta.

"Većina beskućnika, na žalost, pati i od psihičkih bolesti. To su i osobe koje imaju skrbnika, nemaju poslovnih sposobnosti. Mi stalno pišemo da je 50 posto beskućnika psihičkih bolesnika, ali ja bi rekla da je i više od toga. Mi imamo jako malo radno sposobnih korisnika, znači onih koji su baš zdravi. Domovi za psihičke bolesne osobe su smanjile kapacitete i onda se na žalost dešava da su oni na cesti. Centri za socijalnu skrb ih nemaju kamo smjestiti nego ovdje. Teže psihičke slučajeve moramo i odbijati, no onda centri nađu smještaj za njih jer moraju“, objasnila je Kozar Pasanec, a neslužbeno je dodala kao pretpostavljaJu da bi se taj postotak mogao popeti i na iznad 75 posto.

Njihove su priče razne, od toga da su od djetinjstva bili u dječjim ili odgojnim domovima, ili su duži niz godina u sustavu socijalne skrbi. Ima i priča gdje su u pitanju bile i ovrhe. Pomoć im je uvijek dobrodošla, a Kozar Pasanec nam je objasnila i kako se zainteresirani građani mogu odazvati.

"Kod nas su nekako najpotrebnije odjeća i obuća, s obzirom na to da imamo više muških korisnika, muška obuća je najpotrebnija, tu su uvijek i zimske jakne. Uvijek je sve dobrodošlo i uvijek su nam drage akcije kada se ljudi sami, pogotovo studenti, organiziraju, ali to se ove godine istrošilo, nismo mogli puno donacija primati zbog mjera pa smo sa zalihama pri kraju. Uvijek mogu ljudi donijeti na našu adresu u prihvatilište pa ćemo s mi potruditi to nekako razvrstati“, poručuje.