Neki dan napisala sam da je Zoran Milanović na hrvatsku političku scenu bacio "Oppenheimera" kada je u petak objavio da na izborima namjerava biti kandidat u prvoj izbornoj jedinici.
S nestrpljenjem se nakon toga očekivalo mišljenje Ustavnog suda, koje smo dočekali danas, u ponedjeljak.
Ustavni sud odlučio se za vrlo zanimljivu formulaciju. Nije, suprotno očekivanjima, kazao da predsjednik Milanović mora dati ostavku na mjestu predsjednika. Logično, to nisu mogli reći jer za to postoji procedura za koju trenutno uvjeti ne postoje - da Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom nešto takvo izglasa, a Ustavni sud zatim istom tom većinom potvrdi - ali i zato što u Ustavu to jednostavno ne piše. Svjesni toga, ustavni suci su predsjedniku Milanoviću i SDP-u udijelili "upozorenje". Opomenu pred otkaz. Ukor. Kako god to želite zvati.
A upozorenje je vrlo neobično: SDP ne smije "komunicirati Zorana Milanovića kao kandidata za premijera" niti predsjednik Zoran Milanović sam sebe smije tako nazivati.
Drugim riječima, očekivali smo rješenje, a dobili smo prodiku iz hrvatskog jezika i tako, od političkog "Oppenheimera" brzinom munje preselili u svijet Harryja Pottera i "onog, čije ime se ne spominje", Lorda Voldemorta.
Sudovi su poznati po tome da daju obrazloženja za koja je potrebno napregnuti sivu koru da bi se shvatilo "što je pjesnik htio reći", jer je pravni rječnik kompliciran. Svjestan toga, Ustavni sud je danas odlučio biti kristalno jasan i posegnuo za poezijom. U poeziji je, naime, slobodna interpretacija poželjna pa tako i upozorenje upriličeno danas nije bilo ništa drugo nego poetično tumačenje. Što je potpuno uredu, ali još uvijek ne govori ništa o slovu Ustava i tako na kraju dana nismo saznali ništa pametno osim da Milanović i SDP ne smiju govoriti ono što im se hoće te eventualno, da će se Ustavni sud malo konkretnije umiješati u izborni proces ako im se ne svidi izbor riječi koje rabe predsjednik i svi ostali.
I kao da to samo po sebi nije dovoljno šeprtljavo, dolazi novi "biser" iz usta predsjednika Ustavnog suda osobno, Miroslava Šeparovića, koji danas na konferenciji za medije kaže kako "nije siguran" da je u skladu s Ustavom to da se predsjednik smije kandidirati za Europski parlament.
Da citiramo, "drugo je pitanje izbora za Europski parlament u kojem predsjednik može biti i daje ostavku tek ako bude izabran. Nisam siguran koliko je ta odredba u skladu s Ustavom, to moram reći. Ali čak i njezina neustavnost ne daje pravo Predsjedniku Republike da na parlamentarnim izborima za Sabor nastupa u predizbornoj kampanji u korist jedne političke stranke".
Pa, ako smo do sada mislili da su nam zakoni nepotpuni i nikakvi, ispada da je Ustav šupalj kao švicarski sir ili, u blažoj varijanti, da oni, koji su donijeli odredbu da predsjednik može "aplicirati na natječaj" za Europski parlament, nemaju pojma o Ustavu. Što je, u najmanju ruku, sramotno jer, kako svaki građanin zna, ako je nešto objavljeno u Narodnim novinama, to znači da obvezuje sve građane pročitali oni to ili ne. A ne pročitati Ustav i donositi diskutabilnu odredbu koja nije u skladu s Ustavom - i da to moramo saznati sada i na ovakav način - ne služi na čast onima koji su tu odredbu donijeli.
No, pustimo na čas jezikoslovlje i zavrzlame oko forme i formalnosti, o tome smo već pisali i nije tajna da, ako smo mi Hrvati u nečemu dobri, onda je to traženje greške, pravopisne ili gramatičke, u svemu: od tekstova novinara preko sudskih presuda do, sjećate se, one uredbe kojom se osuđuje napad Izraela na Gazu.
Ono što je, s druge strane, puno više zabrinjavajuće od toga smijemo li od sada Milanovića zvati predsjednikom, kandidatom, Zokijem ili možda doslovno "onim čije ime se ne spominje", jest to da već godinama svjedočimo kako se zakoni natežu, razvlače, tumače i žvaču kako se kome hoće. Svjedočimo tome kao građani kada se sami nađemo u birokratskim raljama i pokušavamo dokazati neko svoje pravo na sudu, svjedoče tome i svi oni koji se putem suda moraju dogovarati oko skrbništva nad djecom, svjedočimo - ako ćemo baš potpuno iskreno - i tome da Ustavni sud voli tumačiti što i kako voli pa tako, recimo, Zakon o neradnoj nedjelji ruši nekoliko puta, a zatim ga odjednom "amenuje" radi bitnog detalja, koji ne lebdi "u duhu Zakona o neradnoj nedjelji" nego stoji lijepo napisano - a to je da radnih nedjelja ipak ima, samo u ograničenom broju.
Pa, nije li upravo taj pisani detalj ono čime se sadašnji tehnički premijer Andrej Plenković javno hvalio kada je govorio da upravo iz navedenog razloga Zakon ovoga puta neće "pasti" na Ustavnom sudu?
Eh, sad. Moramo se odlučiti. Je li nam bitno ono što piše u zakonu odnosno Ustavu, ili nam je bitno ono što ne piše i "lebdi u zraku"? Jer ako je u pitanju ovo drugo, onda nema razloga da toliko sudskih slučajeva propada, a toliko kriminalaca šeće slobodno, zato što u zakonu izričito piše ovo ili ono, a ne to nešto treće i "lebdeće". Čini se da nad hrvatskim pravosuđem lebdi puno toga. Raznorazni "duhovi" i "utvare" zbog čega možda pravosuđe i ostavlja tako često dojam da se ponaša kao da je "ukleto" ili u blažem slučaju "korumpirano", što je packa koju su već u nekoliko navrata udijelila i sama tijela Europske unije.
Pa, dok se naši suci ne dogovore je li slovo ono što vrijedi ili je "duh" taj koji lebdi nad slovom, možda nam dogovor olakša jedna poznata rečenica iz Biblije: "U početku bijaše Riječ."
Stavovi izneseni u ovom tekstu nisu službeni stavovi RTL-a i CME Adria.
POGLEDAJTE VIDEO: Arsen Bauk RTL-ovoj reporterki odgovorio kako će voditi kampanju kad imaju ime koje ne smiju spominjati
