"Ako čujete da se tu netko smije, to nije normalan smijeh. Ovo nije za ljude i ne možemo ostati normalni", rekao je za 24 sata jedan od migranata koji se zajedno sa ostalima nalazi u improviziranom kampu u mjestu Vučjak kraj Bihaća. Lokalne vlasti su ga otvorile kako bi maknule migrante iz grada u kojem je bilo sve više problema zbog nezadovoljstva lokalnog stanovništva.
Na mjestu gdje se danas nalazi improvizirani kamp, do kraja devedesetih se nalazilo smetlište. Danas je odlagalište otpada zatrpano zemljom, no kampom se i dalje osjeti miris metana. Šatore su smjestili nasumično i snalaze se kako znaju. Kupaonica kao ni WC, ne postoje. Zmije im ulaze u šatore, liječnika nema, a vladaju zarazne bolesti, svrab i ušljivost.
"Mama! Mama! Imaš li kakve tablete za mene"?, pitao je jedan od okupljenih migranata ženu s hidžabom. No nije bio jedini. Čim bi žena stala i posegnula u vrećicu, dotrčali bi i drugi te se požalili na svoje rane, bolesti, probleme i muke.
"Evo, sine. Ovo su pastile za kašalj", rekla mu je mirno i staloženo žena na čijem se licu vide tragovi umora.
Zove se Zemira Gorinjac i predsjednica je Udruženja Solidarnost Bihać.
Mamom su je prozvali sami migranti, i to još prije godine dana.
"Tako su me zvali prvi ljudi koji su ovdje došli i mlađi su to preuzeli. Većinu tu ne poznajem, no stanje je ovdje apsolutno strašno", kaže Zemira i tu joj se mijenja boja glasa.
VEZANE VIJESTI
Dodala je kako su prije nekoliko dana dijelili pomoć u kampu Miral kraj Velike Kladuše, kad su stigli policijski autobusi. U 10 minuta su potrpali sve ljude koje su ondje našli i dovezli ih u Vučjak.
Tu je sad nešto više od 500 ljudi te su smješteni u bijele šatore. Infrastruktura ne postoji, a zbog neljudskih uvjeta doslovno svakim satom raste opasnost za nemire, bijeg i širenje bolesti.
Njima nitko nije rekao da postoji odluka da će ih se preseliti. O kampu Vučjak pričalo se mjesec dana i nikome to nije bilo dovoljno da naprave drenažu, raspored šatora ili bilo što drugo. Metoda pričanja s njima su dernjava i grubost", ogorčena je Zemira na lokalne i državne vlasti koje godinu dana ne uspijevaju riješiti barem dio problema.
Bijeg od gladi ili rata
A migrantima je pogled uperen u planinu visoku 1131 metar, gdje će tražiti put prema Hrvatskoj. No, na toj opasnoj egzibiciji, čekaju ih brojne opasnosti. Osim oštrih stijena i srmih puteva, Plješevica je poznata i po brojnim minskim poljima zaostalim iz rata.
"Bojimo se. Stanje je grozno. Nema hrane, nema liječnika, nema WC-a. Ljudi sve obavljaju u šumi i doslovno nema mjesta na kojem nema fekalija", rekao je muškarac koji dolazi iz Bangladeša.
Rekao nam je da je pobjegao iz svoje zemlje u kojoj nije imao osnova za život. Ostavio je obitelj i obećao im da će doći u Francusku, zaraditi novac i poslati im ga kako bi i oni došli za njim. Dodao je da je da zna programirati, električar je i samo želi biti koristan.
"Mi nismo teroristi, a oni se tako odnose prema nama. Ne želimo tu biti i ostati te ne možemo shvatiti zašto nas ne žele pustiti", kaže uznemireni mladić koji nema više od 25 godina.
Od miroljubivih do problematičnih
"Dovoljna je samo jedna rečenica da od dobre atmosfere i smijeha sve preraste u veliku mržnju", kaže jedan od migranata
Ni među njima nisu svi jednaki. Na ulasku u kamp stajala je grupa u čistoj odjeći, uredno ošišana i obrijana. Za njih kažu da su bili u privatnom smještaju i da ne namjeravaju biti s ostalima, pišu 24 sata.
Nakon nekoliko poziva traže put i odlaze dalje. Među ljudima koji su pomagali migrantima bio je i njemački fotoreporter Dirk Planert. U Bihaću je imao izložbu ratnih fotografija pa je ostao pomoći.
"Ovo nije za ljude", kratak je Dirk.
