"Svojim reprezentativnim obrazovnim statusom i zavidno čistom prošlošću postali smo trn u oku svim metkovskim političkim opcijama", rekao je dr. Božo Petrov.
Zašto? Zato jer želimo biti neovisni. Ljudi s moje liste nisu motivirani ničim materijalnim – vodi ih isključivo ljubav prema rodnome, posrnulome gradu. Bio je ovo grad optimizma, uspjeha na svim poljima, koji je aktualni gradonačelnik Stipo Gabrić Jambo uspio uništiti do temelja.
Što je napravljeno za Jambovog mandata?
Pojavila se brošura Zlatne godine zajedničkih uspjeha. Neobično je da knjiga ne sadrži ono što svaka knjiga mora imati u impressumu. Vizualno dojmljiva, tehnički uredno otisnuta na skupocjenu papiru, prekrasnih fotografija, istina sumnjive datacije i autentičnosti pripadnosti mandatima g. Gabrića.
Da pojasnim: do dolaska na vlast Stipe Gabrića Jamba u Metkoviću je urađeno sljedeće: 1. Robna kuća, potpuni dovršetak 1982. 2. Gradska sportska dvorana 1982. 3. Kompletna rekonstrukcija Ulice kralja Zvonimira i Dubrovačke ulice do starog Đačkog doma, sa svom komunalnom infrastrukturom, kolnikom, nogostupom i javnom rasvjetom. 4. Potpuna obnova derutne zgrade poznatije kao "Zgrada ujedinjenih naroda" ili "Zgrada Mandrapa" u Ulici Ivana Gundulića; pretvaranje iste u kvalitetan stambeni objekt. 5. Obnova zgrade starog ŠUP-a u istoj ulici u kojoj se danas nalaze prostorije KUD-a Metković. 6. Kompletna obnova i nadogradnja hotela "Narona" u Metkoviću 1985. 7. Nova zgrada Policijske postaje u Metkoviću 1985. 8. Rekonstrukcija i obnova krovišta na zgradi GKS-a u Metkoviću iste godine. 9. Metkovsko poduzeće Razvitak izgradilo turističko naselje u Kleku 1985. 10. Izgradnja Sportske ulice i velikoga stambenog kompleksa u istoj. 11. Izgradnja zgrade Hrvatske pošte, 1985. 12. Kompletna rekonstrukcija ulica od mosta do Robne kuće 1989., u ukupnoj dužini od oko 400 metara, sa svom komunalnom infrastrukturom, proširenjem kolnika, nogostupima, semaforima i javnom rasvjetom. 13. Izgradnja Autobusnog kolodvora, 1993. 14. Izgradnja Glazbenog doma, 1993. 15. Izgradnja Boćarskog doma, 1995. 16. Tijekom osamdesetih godina značajno je sudjelovanje u financiranju NPK vodovoda.
Jasno je da investicije u razdoblju od 1981. do 1997. višestruko premašuju investicije Jambovih Zlatnih godina. Istina je da su sve te investicije rezultat sinergije građana i ondašnjeg gospodarstva. Danas taj isti grad grca u dugovima, ono malo zaposlenih ili ne dobiva plaću ili je dobiva sa zaostacima od nekoliko mjeseci. O njegovu uspješnu gospodarenju najbolje govore njegove privatne propale tvrtke, koje su dodatno povećale broj na Crnoj hrvatskoj listi nezaposlenih.
A da nije imao razlog zadržati ih – JEST! Oksimoronski je tražiti u Jambu moralno u nemoralnome jer su upravo ti ljudi podigli njegovo carstvo potpisavši sušu koju nisu pretrpjeli i odrekavši se novca u njegovu korist; zajednički zakinuvši Republiku Hrvatsku. No, to je već stvar pravosuđa koje je, istina, sporo – ali, sigurni smo, pravda je dostižna!
Žalosno je da g. Gabrića u izjavama podržava i prati njegov kandidat za dogradonačelnika g. Vatroslav Vugdelija, ravnatelj metkovskoga Centra za socijalnu skrb. Držim da bi tako bliski suradnici u javnost trebali istupati usklađeno; dok jedan govori o zlatnim godinama, drugi jauče nad socijalnim problemima. Ostavlja se dojam da ne žive u istome gradu, a kamoli da surađuju.
Što radi Jambo?
Je li istina da je tim sredstvima kupio od sebe samoga austrougarsku zgradu negdašnjeg Poduha, poznatiju kao zgradu Vage? Da. Objasnit ću. Samu je zgradu kupio građanin S. G., ne kao gradonačelnik, nego kao privatna osoba. Platio ju je, preračunato u kune, oko 750.000 kn. Strpljivo je čekao nekoliko godina da se ukaže povoljan trenutak za zaradu, a ukazao se u obliku šteta od suše. Novac je pretočen u gradski proračun. U međuvremenu je građanin S. G. osnovao, preko svojih tajnih suradnika, poduzeće na koje je prepisao zgradu Vage. Grad Metković novcem od suše kupuje zgradu po šest puta većoj cijeni nego što je za nju bilo plaćeno prvi put. Razlika je novca, naravno, završila kod posrednika, a može se pretpostaviti kome je posrednik proslijedio taj novac.
Na mjestu stogodišnjega parka koji je kupio uz zgradu, g. Stipo Gabrić Jambo odlučio je izgraditi stambeno-poslovni objekt. Zanimljivo je da je stogodišnji park borova i čempresa u središtu grada posjekla osoba koja je po funkciji gradonačelnik toga istoga grada, a po struci magistar agronomije. Još zanimljivije je da je taj isti čovjek četiri godine sjedio u Saboru i za riječ se javio samo jednom, i to, nećete vjerovati, kad je gospodin Horvatinčić posjekao stabla u Varšavskoj ulici u Zagrebu.
No, tu priči nije kraj. Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u Dubrovniku, 17. svibnja 2006. donosi rješenje klasa UP/I-612-08/06-05/9015 kojim pod preventivnu zaštitu na tri godine, dakle, do 17. svibnja 2009. stavlja, citiram: "Kompleks Duhanske stanice zvane 'Vaga' u Metkoviću, upravnu zgradu sa skladištem i okolnim parcelama." Među tim parcelama je i čestica zemlje 726/1 koju je kupio g. Stipo Gabrić Jambo.
I što radi Jambo? Točno na matematičkoj sredini trogodišnjeg razdoblja zaštite kulturnog dobra, dana 21. studenoga 2007., beskrupulozno ignorirajući zakone i institucije države u kojoj će nekoliko dana nakon toga postati saborski zastupnik, ruši zid i ogradu objekta stavljenog pod zaštitu.
Kako komentirate otvaranje nove Gradske knjižnice u zgradi Vage? U utorak je gradonačelnik sa šesnaestogodišnjim mandatom svečano otvorio Gradsku knjižnicu u svojoj kamenoj ljepotici ignorirajući ljude koji su utkani u njezinu prošlost, sadašnjost, koji su je afirmirali na razini Lijepe naše; prvi su u Republici Hrvatskoj pokrenuli potpisivanje potpore izgradnji nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a naronitansku priču započinju upravo oni svojim entuzijazmom i ljubavi prema Metkoviću u kolovozu 1988. zahvaljujući dr. Emiliju Marinu, prof. Vladimiru Ukrainčiku, Mati Kukuljici i Blažu Žiliću, koji je među prvima prepoznao da Narona traži spas. Nažalost, nepoželjni su u gradonačelnikovu novom dvoru od knjiga.
'Ništa nije tako nečasno kao strah'
Dakle, Vi nudite sretniji i bogatiji Metković? Odlučili smo – sada je pravi trenutak! Istinitost Metkovića postaje zastrašujuća. Onaj tko rasprodaje ovaj grad, ne zaslužuje biti na njegovu čelu jer grad su ljudi! Ne suočimo li se s tom činjenicom, platit ćemo cijenu koju plaćaju svi oni koji predugo oklijevaju. A 16 godina je, morate priznati, preduga stagnacija u proizvodnji, zapošljavanju... Ne želimo odljev mozgova. Zapalili smo iskru koja je ljudima podigla i vratila nadu. Želimo da svijetli sve dok ovaj groteskni cirkus ne napusti gradske jasle i dok Republika Hrvatska ne uzme iz njihovih debelih lisnica ono što joj pripada.
Mislite li da možete apsolutno preuzeti vlast? Zbog čega potpisujete kod javnog bilježnika da nikad nećete ni s kim koalirati i da neće biti prodaje mandata? Prilično hrabro. Metkovci znaju sve što se događalo u ovom gradu posljednjih 16 godina. Ljudi koji su vodili grad, brinuli su se za svoj džep, a ne za građane. Poznato nam je da su sve stranke bile i jesu uvezane (javno ili ispod stola). Mandate su krojili lažnim obećanjima ostajući vjerni isključivo svojim interesima. Svi mi, kojima je Metković u srcu, a ne u džepu, spojili smo se u Most. Indikativno je da nas svi napadaju i svrstavaju u različite tabore, što ukazuje na to da smo primijećeni svojom pojavom i programima.
Gradonačelnik nam se svakodnevno obraća uvredama putem lokalnoga radija Delta. U jednom smo trenutku sekta, potom neodgojeni kvaziintelektualci, nesposobni... Očito, u nedostatku vlastitog programa, postali smo mu svakodnevno radijsko nadahnuće. Dokumenti potpisani kod javnog bilježnika jamčit će građanima da se vlast više neće prodavati u korist osobnih probitaka. Nema prodaje, nema prijevare. To je znak da ne žudimo za vlašću. Posve nam je jasno u što se upuštamo, ali smo svojim simpatizerima objasnili da im želimo služiti kao što ih molimo da zajedno vodimo Metković, sukladno svojim sposobnostima.
Moramo se ponovno spoznati, podučiti sami sebe da ništa na svijetu nije tako nečasno i nisko kao strah. Ne želimo da Metković postane grad koji se boji zalaska sunca, on zaslužuje univerzalne vrijednosti istine i srca, bez kojih je svako djelo kratka vijeka i osuđeno na neuspjeh.
