Jednu u nizu mnogobrojnih priča onih koji su iz Hrvatske u potrazi za poslom i boljim životom otišli u Irsku, ispričala je za Novi list 43-godišnja medicinska sestra Davorka iz okolice Zagreba.
Prije toga je osam godina radila u domu zdravlja, a još ranije godinu i pol u kućnoj njezi te dvanaest godina u Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici. Prije dvije godine, sa suprugom i kćeri odselila je u Maynooth, mali sveučilišni grad dvadesetak kilometara od Dublina. I ona i suprug rade blizu grada, a njihova 12-godišnja kći završava šesti razred osnovne škole. I Davorka i njezin suprug u Irskoj imaju osjetno veću plaću nego od one koju su primali u Hrvatskoj.
"Svima poznata hrvatska priča..."
"Prije svega razlog mog odlaska bio je odlazak mojeg muža u Irsku u listopadu 2015. godine. Naime, donijeli smo odluku da ćemo definitivno nastaviti živjeti kao obitelj, na jednom mjestu. Suprug je otišao sa stalnog radnog mjesta u skladištu u Hrvatskoj, s radnog mjesta s redovitom plaćom. Razlog našeg odlaska je jednostavna činjenica da s relativno prosječnom plaćom, što znači da smo oboje primali po 4500 kuna mjesečno, osim ako se nismo ubijali s prekovremenima, jednim djetetom, u podstanarstvu, s nešto kredita, jer, nažalost, rijetki su oni koji ih nemaju u Hrvatskoj, na kraju mjeseca nismo nikad bili u plusu, uvijek je nešto falilo. Voziš 15 godina star automobil, nemaš za more... ukratko, svima poznata hrvatska priča", kazala je Davorka za Novi list dodavši da je odluci o odlasku itekako pridonijela i spoznaja da su mirovine u Hrvatskoj male i neizvjesne.
Za Irsku im nije bila potrebna radna dozvola, a ni jezik nije bio prepreka. Davorkin suprug odmah je po dolasku dobio posao, dok je njezin slučaj bio složeniji iako je i ona posao dobila već nakon tjedan dana.
Posao medicinske sestre lakši nego u Hrvatskoj
"Počela sam raditi u jednom staračkom domu, no najprije kao njegovateljica (HCA) dok ne dobijem PIN od irske Komore medicinskih sestara (NMBI), odnosno do registracije kao medicinske sestre. Moj postupak registracije trajao je od kolovoza 2016. do svibnja 2017. godine kad sam napokon dobila 'pismo odluke' kojim mi uskraćuju pravo na automatsko priznavanje moje diplome. Mogla sam birati hoću li ići na tzv. Apptitude test ili odraditi tzv. adaptacijski period od šest tjedana u određenim bolnicama. Test sam položila, bio je pismeni, usmeni i praktični te sam u kolovozu 2017. godine napokon dobila PIN i počela raditi kao medicinska sestra", kazala je za Novi list Davorka koja sada radi u jednom privatnom domu za starije osobe kakvih je u Irskoj mnogo.
Posao joj je, kaže, mnog lakši nego u Hrvatskoj jer kupanje i pranje bolesnika, te hranjenje i odijevanje obavljaju njegovatelji. U Hrvatskoj sve te poslove, radi jednostavnosti i uštede, obavljaju medicinske sestre.
"Ovdje medicinska sestra radi onaj stručan dio terapije: od lijekova, njege rana, planiranja njege, pretraga i sličnog. To je svakako prednost. Razlika je u velikom opsegu papirologije odnosno dokumentacije jer sve, baš sve mora biti zabilježeno s obzirom na to da imaju vrlo ozbiljna regulatorna tijela koja često obavljaju kontrolu. Ono što nije zabilježeno, nije niti obavljeno. Za sve moramo imati certifikat ili potvrdu da smo prošli edukaciju, bilo online, kroz usmeni tečaj ili slično, da bi mogao davati lijekove, vaditi krv, CPR, doslovno sve", kaže.
Stanarina je visoka, ali ostalo je jeftinije
Plaća joj je kao njegovateljici bila triput veća nego u Hrvatskoj, a sada kao medicinska sestra zarađuje još i više.
"Satnica medicinske sestre je od 17 do 25 eura ovisno o radnom mjestu, godinama iskustva, a u bolnicama bolja nego u domovima za starije. Najveći nam je problem cijena iznajmljivanja stana ili kuće. Što si bliže Dublinu, to je skuplje. Trenutačno plaćamo 1500 eura za dvoetažni dvosobni stan s dvije kupaonice, dvorištem i terasom. Međutim, ostali troškovi manji su nego u Hrvatskoj, počevši od hrane koja je jeftinija, a kvalitetnija, režija koje su manje, pa se plaća samo struja i plin pa sve do odjeće i goriva. Živimo daleko kvalitetnije nego u Hrvatskoj, s manje briga i zasad nismo nimalo požalili. A radimo apsolutno iste poslove koje smo radili i u Hrvatskoj", ispričala je za Novi list.
Na pitanje hoće li se jednoga dana vratiti u Hrvatsku, kaže da ne može dati konačan odgovor.
"Trenutačno povratak nije u planu. Vjerojatno nećemo, ali nikad ne smiješ reći nikad", kaže.
