Prolazi tužna godina dana od smrti malenoga Gabrijela Bebića iz Metkovića, devetogodišnjaka čiji je život okončan zbog liječničke pogreške.
Točnije zbog toga što su ga liječnici šetali od vrata do vrata, jer mu na Hitnoj pomoći nije pružena adekvatna liječnička pomoć, jer laboratorij nije radio vikendom pa mu se nisu mogle obaviti krvne pretrage koje bi pokazale enormnu razinu streptokoka koji mu je razarao organizam.
„Kad se čovjek suoči s gubitkom djeteta, tek tada shvati što je bol. Drugo ništa nije važno. Eto, prođe i godina dana, a nepravda učinjena Gabrijelu još nije ispravljena. Ljudi koji su skrivili njegovu smrt rade na istom mjestu, a nisu tamo gdje bi trebali biti jer su svojom traljavošću uništili jedan dječji život,“ rekla je Gabrijelova majka Ivana za Slobodnu Dalmaciju.
„Zar je morao umrijeti pa da liječnici počnu raditi svoj posao, da se nabave CRP analizatori i da zdravstveni sustav profunkcionira? Hvala malom anđelu što je podnio takav teret i bol da drugoj djeci omogući bolji život. Njegova zadnja suza u Splitu bila mi je znak. I nikada neću posustati u svojoj borbi jer pravda će pobijediti. Gabrijel je umirao u mukama, a liječnici u Metkoviću su se ismijavali i podrugivali s njim. Mislili su sve sakriti, ali nisu uspjeli“, ogorčena je Ivana.
Njezina tuga ne prestaje. To je stanje u kojem živi. Za nju je ova godina dana bila kao čitava vječnost.
Po bolnicama su i dalje svaka dva tjedna; ako nisu u Splitu, onda su u Zagrebu. Sedmogodišnja kći Gabrijela ima artritis i stanje joj se pogoršalo zbog stresa kad se dogodilo to s Gabrijelom. Kosti su joj oslabjele, slabije je hodala jer je dobila osteoporozu koljena, ali mala i hrabra, sve je izdržala.
Bila je previše vezana uz svoga starijeg bracu. Gabrijela danas sama ide u školu. Tužna je krenula u prvi razred jer njezin voljeni braco nije s njom. I ona i mlađi brat Mihael posjećuju psihologa zbog teške traume koju su doživjeli kad su izgubili svojeg starijeg brata.
„Gabrijel je u hladnom grobu zbog ljudske traljavosti. Nije trebalo tako biti. Umjesto da skupa sa sestrom ide u školu i da je pazi, on je mrtav. A Gabica se toliko veselila polasku u prvi razred. Uvijek je govorila da će je brat paziti i čuvati. No, zla sudbina i ljudski nemar htjeli su drugačije. Njihov se život potpuno preokrenuo. Na svu sreću, uza sebe su imali brojne prijatelje koji su im pomagali i u teškim im trenucima pružali pomoć i riječi utjehe“, kaže Ivana.
"Još mi u ušima odzvanjaju doktorove riječi"
Slika izmučenog sina stalno joj je pred očima.
„Ta će mi slika uvijek biti pred očima. On sav modar, izboden iglama, infuzijom, spojen na aparate. Naslonila sam glavu na njega i rekla mu: "Gabrijele, ako možeš, izdrži, ako ne možeš, majka se ne ljuti." U tom trenutku iz njegova oka krenula je suza. To je bio naš zadnji razgovor. Puls mu je bio jako slab. Stotinu sam puta tu noć zvala bolnicu da pitam kako je. Preminuo je sutradan ujutro u osam sati. Još mi u ušima odzvanjaju doktorove riječi: "Gabrijel je preminuo. Žao mi je, nismo mu mogli pomoći" – prisjeća se Ivana tih tužnih događaja i najgoreg dana u svojem životu i životu obitelji Bebić.
„Da je došao u Split samo koji sat ranije, danas je mogao biti živ i ići na prvu pričest sa svojim vršnjacima, trenirati karate i biti po natjecanjima. Ali ne. On je u grobu“, prisjetila se Ivana za Slobodnu Dalmaciju tih stravičnih dana kad se njezin devetogodišnji sin borio za život.
Unatoč obiteljskoj tragediji, Ivana nije stala. Smogla je snage i uključila se u građansku inicijativu "Sinovi i kćeri Neretve", kojoj je glavni cilj bio borba za bolju zdravstvenu zaštitu stanovnika doline Neretve.
Nakon njegove smrti, puno se toga pokrenulo, nabavljeni su CRP analizatori za Dom zdravlja Metković, inkubator za rodilište, krenula su dežurstva vikendom, potpisan je ugovor za dnevnu bolnicu, koja bi mogla ponijeti Gabrijelovo ime, no njegova majka kaže da na tome neće inzistirati. Njoj je jedino važno da se ljudima pruži odgovarajuća medicinska pomoć i da nitko ne umre zbog liječničke pogreške.
