Jučer objavljeno izvješće Odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja Vijeća Europe, čiji su stručnjaci posjetili Hrvatsku i analizirali postupanje prema psihičkim bolesnicima u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež i u KBC-u Zagreb, šokiralo je javnost. Ispod teksta o nehumanom tretmanu mladih psihički bolesnika redaju se komentari o sličnim iskustvima i svjedočenja o viđenom u nekim drugim institucijama.
Sudeći po komentarima građana, Odbor je trebao posjetiti još neke institucije za liječenje psihičkih bolesnika u Hrvatskoj. Stvari kojima su neki ljudi svjedočili nekad se mogu vidjeti samo u neugodnim psihološkim trilerima i hororima. Komentari su potvrdili da je situacija u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu grozna po mlade pacijente, ali i da ta institucija nije izolirani slučaj.
Kljukanje tabletama, vezanje i eksperimentiranje s terapijom
"Iskreno meni kad je tata umro doživjela sam šok u četvrtom razredu, pala s petice na jedinicu... Pedagogica je mami predložila da sa mnom ode u Kukuljevićevu, da obavim razgovor s doktorima, rješavam ispite... I mogu reći samo da se nisam osjećala nimalo ugodno tamo. Bila kod psihijatra, uglavnom sam obišla šest doktora... Mogu reći da su drski, otresiti i namjerno postavljaju glupa pitanja i gledaju kako ćeš reagirati i hoćeš li poluditi nakon deset minuta šta te tlače... Samo sam jedva čekala da sve bude gotovo da odem doma što prije. I znam da sam na izlazu mami rekla kako me mogla dovesti tu, da ja nisam bolesna... I kao dijete me dosta pogodio taj mamin potez."
"Bio sam na odjelu u Kukuljevićevoj i jednu curu su vezali cijeli dan i šopali injekcijama, dok smo mi u strahu slušali. Mene su istukli i došao sam doma u masnicama."
"Istina je, ima tamo svakakve djece, vidio sam na svoje oči, ali problem je što tamo nitko ni ne pokušava raditi s tom djecom, razgovarati s njima niti ništa slično, već ako nisu poslušni, dođu dva tehničara, dijete koljenima pritisnu na krevet i paraliziraju na par sati injekcijom. Nitko ti ne može i ne želi pomoći da se pomogne djetetu, svi samo šalju u Kukuljevićevu, ali ja svog baš zbog takvih stvari ne dam, da netko radi i razgovara s djetetom. Borimo se maksimalno sami, tamo ne!"
"O tome mogu svjedočiti i bivši pacijenti bolnice Lopača kraj Rijeke. Što su sve vidjeli i proživjeli, da je samo pola istina, bilo bi strašno."
"Ja sam bila u Zagrebu u jednoj psihijatriji i čula i vidjela što rade od žena i nemam što kriti. Ono što sam vidjela, zauvijek su mi ostale posljedice i traume."
"Nažalost bila sam tamo. Iskreno... Toliko mržnje prema pacijentima i tretiraju ih kao smeće..dobiješ šaku tableta 3 puta dnevno i onda praktički više ne možeš ništa."
"Čitam komentare i nemogu se načuditi neznanju pojedinaca i svrhu ovog teksta. Činjenica je da ima sve više psihički bolesnih. Svi mi smo na neki način bolesni jer je društvo bolesno opljačkano i puno nepravde koja nas talci. Sve se to odražava na nas i našu djecu. A što mi cinimo da toga bude manje. Nista. Odemo kod doktora i dobijemo tablete. I mirimo se s tim. Ali kad se dijete promijeni u ponašanju onda smo teške neznalice i krvimo sve a ne sebe. To je pravo lice ovog našeg drustva. A da su nam bolnice i domovi iz 19 stoljeća je gorka istina i da se mi kao društvo ni nesjetimo da postoje pojedinci koji tamo borave osim njihovih najbližih. Da bitno je da se kupuju skupe stvari a za bolesne nema niti nas je briga dok nam ne zatreba. Sramite se. Toliko smo postali bezdusni i neosjetljivi na ljude oko sebe. Čak nam i kućni ljubimci imaju bolju skrb od nase djece. A tko je tome kriv. Prvo mi kao roditelji a onda i društvo. A svi šute. Svi znate vidite sutite komentirate ja poznam ovo ili ono....A gdje je vaša uloga u svemu tome. Vidim samo zazmirite i živite dalje slijepi pored zdravih očiju. Sramota."
"To je blaži oblik zatvora"
"Nažalost iz osobnog iskustva znam dosta o toj bolnici , to je blaži oblik zatvora, sa našim malodobnim sinom imali smo dvije hospitalizacije koje nisu urodile nikakvim poboljšanjem , sve se svodi na vojničku disciplinu i eksperimentiranje sa lijekovima.
Tijekom liječenja promijenili smo u istoj ustanovi doktora jer s prijašnjim nismo bili zadovoljni, rezultat je bio isti, oni se uglavnom boje inspekcija ,papirologije i poštuju sve zadane norme koje onemogućavaju adekvatno liječenje .Da skratim, supruga (medicinska sestra) je pronašla lijek i način na koji da se terapija provodi jer takvi bolesnici uglavnom odbijaju terapiju (Lijek su imali u podrumu al mu je istekao rok!!!!!!).
Nakon mjesec dana stanje se popravilo i na svoju odgovornost smo ga odveli iz bolnice da bi kad smo došli doma uvidjeli masnice po cijelim leđima (jedan djelatnik je rekao da je pao niz stepenice jer je doručak u prizemlju, a sobe su na prvom i drugom katu ). Naravno da oni ništa o tome nisu znali nit su htjeli pričat. Naše dijete je danas nakon tri godine vrlo dobro, uzima još uvijek istu terapiju, ponovo pohađa školu i lagano se socijalizira. Bolnica je neadekvatna, na krivom mjestu i sa osobljem koje i ako zna , je vezanih ruku."
U Vrapču kao u filmu 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'
"Šteta što komisija nije posjetila Vrapče. Ravnatelj će reći kako se primjenjuju sve znastvene metode svjetske psihijatrije. Let preko kukavičjeg gnjezda,sjećate li se toga filma?"