Kao iz kakve priče – crvenkasta dlaka, kitnjast rep, tamnije šapice i bijeli podbradak. Prava, znatiželjna, ali ipak oprezna lisica šeta usred zagrebačkog naselja.

Redakciji Net.hr-a javio se Sven, koji se, kako kaže, s „kumom lijom“ susreće gotovo redovito. Posljednji put dogodilo se to u ponedjeljak navečer dok je bio u šetnji sa svojim psom Frejom.

"Prvi put kad sam je vidio, iskreno – prepao sam se. Nisam znao hoće li krenuti prema nama ili pobjeći. Ali samo je stajala i gledala", kaže Sven. Prvi susret dogodio se prije tjedan dana na Voltinom, zatim ju je vidio i na Drvinju, a u ponedjeljak je već sve izgledalo kao susret starih znanaca – pa je uspio snimiti video.

Na snimci se vidi kako se lisica skriva iza stupa, oprezno proviruje i promatra Svena i njegovu Freju. Udaljavala se polako, zastajkujući i uvijek s distancom. Na drugoj snimci također se vidi kako ih lisica promatra – mirno, radoznalo, ali držeći odstojanje.

"Ne hranim je, ali tu je puno hrane jer ljudi ostavljaju hranu za mačke vani. Mislim da se jednostavno udomaćila", kaže Sven. Freja je na prvu zalajala, ali bez agresije – slične su veličine, oko 25 kilgorama, procjenjuje Sven, pa nije bilo ni napetosti ni straha.

Zašto su lisice sve češće u gradu?

Potvrđuje nam to i Ivan Madi, stručna osoba za provedbu programa zaštite divljači u Gradu Zagrebu.

"Lisice sve češće viđamo u gradskim naseljima. Ne zato što su ‘hrabrije’, nego zato što je prostor promijenjen. Imamo zarasle vrtove, napuštene okućnice i lako dostupne ostatke hrane. Lisica je iznimno prilagodljiva. Ako ima hranu – ostat će", kaže Madi.

Na pitanje treba li se bojati kakvih bolesti koje može prenijeti lisica, odgovara da je Hrvatska od 2014. godine službeno slobodna od bjesnoće, zahvaljujući oralnoj vakcinaciji lisica iz zraka.

Lisice mogu imati šugu

No, lisica može biti nositelj šuge.

"Šugu prenose paraziti šugarci. Ako se lisica češkala negdje, paraziti mogu prijeći na pse i mačke. Liječi se jednostavno, ali nije ugodno. Za čovjeka to nije opasno, ali treba prati ruke nakon kontakta sa životinjama", kaže Madi.

Lisica oboljela od šuge lako se prepoznaje – ima rjeđu dlaku, ogoljena područja i krastav izgled. U tom slučaju interveniraju djelatnici Dumovca – životinja se hvata živolovkom, liječi, a potom vraća u prirodu. 

Lisice mogu prenositi i lisičju trakavicu, rijetku, ali ozbiljnu infekciju.

"Rizik postoji ako se pojedu neoprani šumski plodovi kontaminirani izmetom lisice. Zato je važno sve oprati prije konzumacije, to se odnosi i na voćke u voćnjacima koji ljudi imaju", naglašava Madi.

U Europi se bilježi tek desetak slučajeva godišnje, ali liječenje je dugotrajno i vrlo zahtjevno. U Hrvatskoj je, kaže naš sugovornik, u novije vrijeme zabilježen jedan slučaj oboljele osobe od trakavice. Navodi da je liječenje dugotrajno, čak i nemoguće, nego da se osoba jednostavno navikne živjeti s bolesti. 

Lisice nisu opasne za ljude – ali mogu biti za mačiće

„Lisica je plaha i u pravilu izbjegava čovjeka. Najčešće vidimo mlade lisice iz ovogodišnjeg legla koje istražuju okolinu. Starije jedinke su mnogo opreznije i rijetko ih se može primijetiti“, objašnjava.

Opasnost postoji samo za male životinje: "Lisica je svejed i oportunist – ako naiđe na leglo mačića, može ga iskoristiti kao plijen. Psi uglavnom nisu ugroženi."

Što učiniti ako vidite lisicu u naselju?

Ako je životinja zdrava, dovoljno je dojavu proslijediti nadležnima – postavit će se živolovka i lisica će se premjestiti u prirodnije područje. Ako je lisica bolesna, "ofucana", s opalim krznom i krastama na koži, najvjerojatnije je riječ o šugi. Tada interveniraju djelatnici Dumovca.

"Postavimo živolovku, uhvaćenu lisicu prevezemo u oporavilište gdje se liječi. Nakon oporavka vraća se u prirodu", kaže Madi.

POGLEDAJTE VIDEO Sezona ljubavnog zova: Jeleni riču, hrana ih ne zanima, a posjetitelji oduševljeni