Blokade ne bi bilo da nije bilo radikalizma, kazat će Igor Bezinović, redatelj dokumentarnog filma Blokada, filma koji prati borbu studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu za besplatno obrazovanje. Radnja se događa u travnju i svibnju 2009. godine, dvije godine nakon što je Bezinović završio studij filozofije i sociologije, ali još se "muvao" po faksu. Odlučio se priključiti studentskom pokretu otpora i tijekom tih mjesec dana snimio je oko 200 sati materijala uobličenog u dokumentarac "Blokada", koji će biti premijerno prikazan danas u 21 sata, u Dvorani 1 Movieplex kina u Kaptol centru u okviru Zagreb Doxa, i besplatno u petak na Filozofskom fakultetu. U razgovoru za Danas.hr, Bezinović otkriva kako su nastajale blokada i "Blokada".
"Upravo činjenica da su se studenti borili za besplatno obrazovanje za sve, odnosno za jedan tako univerzalan zahtjev, bila je presudna da se krene s blokadom. Obrazovanje je tada, nakon jako puno vremena, prepoznato kao temeljno ljudsko pravo, a ljudi su se borili za ideal, a ne za partikularne zahtjeve. To je mobiliziralo ekipu s najrazličitijih frontova i skupila se jako heterogena skupina. Iako je sama ideja direktne demokracije način odlučivanja koji je karakterističan za anarhističku praksu i teoriju, da je to predstavljeno kao anarhistički prosvjed u medijima, na njega bi se odazvalo valjda trideset ljudi. Ovako je tu procirkuliralo nekoliko tisuća ljudi, a na plenumima je u prvih nekoliko tjedana blokade znalo biti po sedamsto, osamsto ljudi. Kasnije je njihov broj lagano opadao", priča nam Bezinović.
Kako si odlučio snimiti dokumentarac o blokadi? Ja se od 2006. godine bavim dokumentarnim filmom , a blokada je krenula 2009. Stvari koje sam i prije radio ticale su se na neki način društvenih prosvjeda, socijalne kritike na ovaj ili onaj način. Kada je kretala blokada, jedan mi je poznanik s fakulteta u KSFF-u predložio da to snimim, a ja sam pristao jer me to jednostavno zanima. Tada sam shvatio da cijela moja ekipa prijatelja, poznanika, ljudi s kojima sam bio u to vrijeme u kontaktu na faksu, da su svi na neki način uključeni u to. Krenuli smo snimati dva tjedna prije nego što je cijela stvar krenula, dok se nije ni znalo na koji će to način biti ustrojeno ni koji će biti odnos prema medijima i upravi, i prije nego što smo znali kako ćemo formulirati zahtjeve. Kada smo shvatili da postoji zajednički problem oko kojeg se svi želimo angažirati, onda su ljudi krenuli osmišljavati detalje.
Snimio si oko 200 sati materijala. Kako si koncipirao film i koji su ti najzanimljiviji dijelovi materijala Imao samo nekoliko redateljskih odluka kojih sam se želio držati. Želio sam staviti naglasak na ljude koji su u tome od početka, iako mi je bilo bitno da ne naglašavam nikoga posebno. Naravno da se nekoliko ljudi u filmu izdiglo, ali mi je bilo važno da taj film nema nema junake u klasičnom smislu, nego da ljude koji će kroz trajanje filma gledatelji popamtiti, kako bi i ljudi koji nisu bili dio toga, mogli pratiti film. Jako mi je bilo važno da oni ni na koji način ne budu predstavljeni kao vođe. Druga redateljska odluka je bila da želimo cijeli film snimiti na istoj lokaciji - u zgradi i na parkingu pred zgradom Filozofskog fakulteta. Treća je bila da ćemo kao check pointe u filmu imati fakultetska vijeća. Tijekom blokade su održana četiri fakultetska vijeća, zato što je veliki naglasak stavljen na odnos između studenata i profesora. Gledatelj može pratiti kako je tekla ta podrška blokadi, odnosno kako je ona rasla i kako je kasnije padala, kao što se može shvatiti kako je blokada propala i kako je taj entuzijazam nestao.
A kako je nestao entuzijazam? Nestao je jer je nestajala podrška širih skupina. Isto kako je krenulo od podrške šire skupine, tako je, kada god bi opadala podrška jednog segmenta, opadao i entuzijazam. To se počelo događati onda kada su ljudi počeli postavljati pitanje: "A što je to točno besplatno školovanje? 'Ajmo mi usvojiti model plaćanja koji bi bio možda adekvatniji". Znači, u onom trenutku kada se zahtjev za besplatnim obrazovanjem počeo fragmentirati, počela je i fragmentacija tog tijela - plenuma koje je nosilo cijelu stvar. Prvo je bila očekivana podrška sveučilišta, ali s prvim dolaskom Aleksa Bjeliše na plenum vidjelo da se da je on puno skloniji pregovaranju, što je ljudima koji su to inicirali bilo strano. Druga instanca koja je krenula opadati bili su mediji koji su blokadu podržavali dok je to bila vijest. A kada je blokada prestala biti nešto novo, krenuli su je zanemarivati ili su je jednostavno ismijavali. Ključno je bilo kada je fakultet, koji je podržavao blokadu, u jednom trenutku odlučio otkazati solidarnost. Četvrto je bilo Ministarstvo koje se nikada nije na pravi način očitovalo o tim zahtjevima, već su pustili nekoliko spinova u medije, kojima su pokušali tek zamazati oči građanstvu.
Iz Vlade su uvjeravali da se i oni zalažu za besplatno školstvo. Radila je to i bivša HDZ-ova Vlada, a u isto uvjerava i Kukuriku vlada. Valja razlikovati besplatno školstvo kao univerzalni zahtjev ili besplatno školstvo kao posebni model plaćanja. Ono što je nudila i HDZ-ova vlada i SDP-ova je zapravo uvjetno rečeno besplatno školstvo. Njihovo je obećanje da će besplatno školovanje imati oni koji zadovoljavaju neke kriterije tijekom studiranja, s tim da kriterije uspješnog studiranja ni bivša ni ova vlada nisu definirali. Oni kažu da svatko može upisati faks besplatno, ali što je s onima koji padnu godinu, što je s onima koji imaju niži prosjek, što je s onima koji su se bavili skroz desetim stvarima tijekom studija, ali ne spadaju u kategoriju onih lijenih studenata? Smatram da kad upišeš fakultet i prođeš prijamni ispit, da ga imaš pravo završiti besplatno. Ukoliko se to oduži, gubiš naravno studentska prava, čime više nisi nikakav teret državi. Ali oni tada nameću da odjednom moraš početi plaćati školovanje, iako nitko nije na gubitku zbog tvog pada godine. Naime, moraš i dalje slušati predavanja koja profesori ionako trebaju držati, ili polagati ispite koje profesori ionako trebaju držati. Priča o lijenim studentima je čisti novinarski spin. Uostalom, istraživanja pokazuju da duljina nečijeg studiranja nije u vezi s time plaća li on ili ona svoje školovanje ili ne. Nepravedan je sustav u kojemu si padanje godine smiju dopustiti samo oni studenti koji si to mogu financijski priuštiti.
Misliš li da su studenti blokadom uspjeli utjecati na svijest ljudi da je promjena moguća i da se za nju isplati boriti? Je li to i jedan od ciljeva dokumentarca? Glavni mi je cilj bio ispričati filmsku priču o blokadi. Što se političke razine rezultata blokade tiče, obustavljen je rast školarina, barem privremeno, ako ne i dugoročnije. Shvatilo se da su studenti relevantan faktor i da je pitanje financiranja obrazovanja bitno pitanje, kao uostalom i svako pitanje koje se tiče javnog interesa. Volio bih da gledatelju ostane ta važnost ideje da je drugačiji svijet moguć, ne toliko pitanje školarina, zdravstvenog, mirovinskog i ostalog, već univerzalnost ideje otpora, građenja nečeg novog, drugačijeg svijeta. Međutim, na razini svakodnevne politike, naravno da se nadam da će se ukinuti koncept školarina, da će se mijenjati obrazovna politika, da će se shvatiti jalovost postojećih sindikata...
Na koji će način Kukuriku vlada mijenjati obrazovani sustav nije nam poznato pošto se ministar Jovanović koncentrirao više na probleme u sportu, zanemarujući zasada potpuno pitanje obrazovanja. S obzirom na to i na njihovo gledanje na pitanje besplatnog obrazovanja, možemo li očekivati da će blokada imati svoj nastavak i za njihova mandata? Za očekivati je da će se prosvjedi nastaviti sve dok obrazovna politika bude izgledala tako da se obrazovanje ne shvaća kao javno dobro, nego kao nešto što bi trebalo biti povezano s financijskim sektorom. Znanje je sfera za koju bi se država trebala pobrinuti na način da doslovno svi građani imaju jednaku dostupnost obrazovanju, neovisno o tome mogu li si to priuštiti ili ne, neovisno o tome jesu li dobri ili loši studenti. Ako je nešto postoji kao ljudsko pravo, onda se s tim pravom ne licitira. Ne može netko imati malo više tog prava, a netko malo manje.
U nastanku filma sudjelovalo je 15-ak ljudi, snimala su ga četiri snimatelja, a producenti su Restart i Factum, dvije producentske kuće specijalizirane za dokumentarni film.
